Moram priznati da se ne sjećam jesam li ikada u životu sjedio nasuprot trostrukog prvaka Hrvatske u nekom sportu. Sve do danas kad se razgovor za ovaj intervju produljio na više od sat i pol. Iako pričamo o trostrukom prvaku Lijepe naše, šira hrvatska javnost osim one atletske, vjerojatno nije čula – on je Dino Bošnjak, mladić iz Velike Gorice, vrhunski atletičar i najbrži čovjek na 1500, 3000 i 10.000 metara.
Možda je razlog to prokletstvo takozvanih malih sportova koji vrlo često nepravedno ostaju u sjeni reflektora nogometnih, košarkaških i rukometnih pozornica. A riječ je o atletici – kraljici sportova.
Razgovor s Dinom vodio sam netom nakon povratka s dvaju međunarodnih natjecanja – Kupa Europe u Bugarskoj i Balkanijade u Smederevu. U Bugarskoj je Dino Bošnjak ostvario dva šesta mjesta na utrkama 1500 i 3000 metara, s najboljim rezultatima sezone, dok se u Smederevu okitio srebrnom medaljom.
– Na oba natjecanja bila je velika vrućina, a nisam tip trkača kojemu to paše. Zadovoljan sam utrkom u Smerderevu, ostvario sam svoje najbolje vrijeme i možda je nedostajalo malo hrabrosti da ranije krenem za vodećim Rumunjom u finiš. U Bugarskoj smo ostvarili primarni reprezentativni cilj da ostanemo u istoj jakosnoj skupini. Dva šesta mjesta su prosječan rezultat, a mislim da se na utrkama osjetio umor nakon putovanja autobusom od gotovo 20 sati – iskreno rezimira Bošnjak dojmove s posljednja dva natjecanja.
Reprezentativac Hrvatske već 12 godina
Inače, Dino je reprezentativac Hrvatske još od 2009. godine, kad je nastupio u kadetskoj reprezentaciji, a godinu kasnije već je uskočio u juniorsku konkurenciju kad je ostvario nastup i na svojem prvom velikom natjecanju.
– Riječ je o kvalifikacijama za Olimpijske igre mladih u Rusiji. Ako se dobro sjećam, ostvario sam dobar rezultat i bio sam šesti u finalu. Od tada sam stalni reprezentativac na svim natjecanjima. Godine 2011. sam nastupio na Svjetskom prvenstvu za mlađe juniore u Francuskoj i Europskom prvenstvu u Turskoj. Sljedeća 2012. godina mi je bila najbolja juniorska godina. Bio sam deveti na Svjetskom prvenstvu, s tim da sam bio najbolji ne-Afrikanac. Prvih osam mjesta zauzeli su afrički trkači. Na toj sam utrci istrčao hrvatski juniorski rekord, koji je još i danas aktualan. Te sam godine, osim tog rekorda na 1500 metara, istrčao i hrvatske juniorske rekorde na 3000 i 10 000 metara – ponosno se prisjeća D. Bošnjak svojih juniorskih dana.
Razgovor vodimo neposredno prije odlaska na visinske pripreme na Rogli. Dio je to trenažnog procesa koji je svakom sportašu, a posebno atletičaru, neophodan kako bi postigao iole zapaženiji rezultat. Upravo je to onaj segment koji Dini nedostaje, jer u atletici nema novca da bi se takav „luksuz“ mogao priuštiti. Ciljati na vrhunski rezultat nemoguće je bez dva ciklusa visinskih priprema godišnje.
Hrvatska atletika propada i nazaduje
– Naš Savez bi trebao imati više sluha za sportaše koji su u juniorskoj konkurenciji osvajali medalje i ostvarivali najbolje rezultate. To kod mene nije slučaj jer nakon devetog mjesta na Svjetskom juniorskom prvenstvu i najboljeg europskog rezultata, nisam dobio podršku kakvu sam trebao. U ovih devet godina ovo su mi pete pripreme, a to je loše. Žao mi je što hrvatska atletika, izuzev nekih pojedinaca, konstantno propada i nazaduje, a ima užasno puno talentirane djece – s nostalgijom govori Dino.
To ni u kojem slučaju nije subjektivno razmišljanje, već nažalost i brojke potvrđuju taj kontinuirani silazni trend. Već dugo godina u trkačkim disciplinama nije napravljen rezultat europskog značaja, a da o svjetskoj ili olimpijskoj razini niti ne govorimo.
– Pokušat ću vam to jednostavno objasniti. Na primjer, norma za olimpijske igre u utrci na 5000 metara je postavljena na 13:22, a hrvatski rekord je 13:38. Znači ti moraš istrčati 16 sekundi brže nego što je itko u povijesti hrvatske atletike istrčao tu dionicu da bi uopće došao na olimpijske igre, a i kad već dođeš s tim rezultatom ne možeš proći kvalifikacije. Tako da o nekoj polufinalnoj ili finalnoj utrci, u ovakvim okolnostima, sigurno ne možemo razmišljati. Slična je priča i s utrkom na 10 000 metara. Ustvari, samo je nekoliko disciplina u kojima ne moraš srušiti hrvatski rekord da bi ostvario olimpijsku normu, što je vrlo porazna činjenica. O trenutnom stanju u hrvatskoj atletici najbolje govori podatak da je nacionalni rekord na 800 metara od 1:44,07 istrčao Luciano Sušanj još 1974. godine. To je tada bio drugi rezultat u povijesti, deset stotinki slabiji od svjetskog rekorda. Mi smo 47 godina kasnije još uvijek na tom rezultatu, a svi ostali su otišli daleko naprijed. Slična je situacija i na 1500 metara, gdje se rezultatu Branka Zorka godinama nitko nije približio.
Krv, znoj i suze
Dino Bošnjak ističe da za biti dobar atletičar, osim tjelesne konfiguracije, najvažnija je upornost. Sam talent ne znači ništa bez predanog rada, znoja i odricanja. Pogotovo je to važno pri prelasku u kadetsku vrstu, gdje mnogi nažalost tu odustaju jer se ne mogu ili ne žele u potpunosti posvetiti treningu i natjecanjima – životu koji je drugačiji od života nesportaša.
– Treniram dva puta dnevno. Ujutro je obično rastrčavanje. Popodne se radi teretana, sprintevi ili duže trkačke dionice. Ja sam se atletikom počeo baviti prije 19 godina, u drugom razredu osnovne škole. Prije toga sam trenirao nogomet, ali nije mi se sviđalo jer su mi noge uvijek bile plave od udaraca. Onda me tata jedan dan pitao bih li htio otrčati koji krug na Radniku. Rekao mi je da otrčim jedan krug najbrže što mogu. Istrčao sam za minutu i 21 sekundu. Onda mi je rekao da malo odmorim pa da otrčim još jednom. Taj drugi krug išao sam minutu i 19 sekundi, što me jako iznenadilo. To je bilo dva tjedna prije Turopoljske trke. Odlučili smo nastupiti i pobijedio sam u svojoj konkurenciji. Mogu reći da je to bio neki pravi početak kad sam zavolio trčanje.
Svaki krug je težak
Oduvijek sam htio saznati o čemu razmišlja trkač dok trči na 10 000 metara. Mora li biti skoncentriran na utrku, protivnike, vrijeme ili mu misli mogu odlutati.
– Ja razmišljam samo o tome da ne stanem. Svaki krug ti je sve teže, umor te svladava i samo razmišljam o tome da ne smijem stati. Ako je lakši tempo i manje zahtjevna utrka, onda mozak na pašu i uživaš. Na primjer utrke na 10.000 metara na kojoj sam istrčao hrvatski juniorski rekord uopće se ne sjećam. Prošla mi je u tren. Ali utrke u kojima ti je teško, ne mogu opisati taj osjećaj. Nedavno mi se desila jedna takva utrka na 3000 metara, baš u Bugarskoj. Malo sam jače ušao u utrku, vodio sam i odjednom osjetio neki umor. Zadnja tri kruga kao da nisu imala kraja. Da nisam branio boje Hrvatske i osvajao ekipne bodove, vjerojatno bih odustao – iskreno priznaje.
Ozljede su najveći neprijatelj profesionalnih sportaša. Mjeseci truda i rada u trenutku mogu otići u nepovrat.
– Suočio sam se s tim još kao klinac. S 12 godina imao sam dvije stres-frakture potkoljenice. Prvu sam liječio tri mjeseca, a nakon samo tjedan dana treninga dogodila se još jedna. To je značilo dodatna tri mjeseca izvan staze. To je više bila posljedica naglog rasta nego treninga. Kad je prestao rast, situacija se znatno poboljšala. Na sreću nisam imao težih ozljeda. Sad je više riječ o nekim sitnijim ozljedama, upalama, osjećaš zglobove i tetive. Primijetio sam da kad previše planiram unaprijed, uvijek mi se desi neka ozljeda i poremeti planove. Zato sam sada malo oprezniji po tom pitanju – kroz smijeh govori Dino Bošnjak.
Otac i trener u jednoj osobi
Dino Bošnjak je specifičan i po tome što ga trenira njegov otac Damir, viši atletski trener s ogromnim znanjem i iskustvom. Zanimljivo je čuti iz prve ruke gdje je ta granica između oca i trenera, kad otac prestaje biti otac i počinje biti trener.
– Prvo pitanje koje mi svi upute je: svađamo li se? Naravno da se svađamo, što doma, što na treningu. Prije dok sam bio u pubertetu bilo je toga više nego danas. Iz jedne takve svađe pamtim i svoju najdražu pobjedu. Bila je 2013. godina, sam početak godine. Otišao sam u Zadar na proslavu Nove godine i nekoliko dana nakon toga imao sam utrku u Edinburghu. Tata je poludio što odlazim tulumariti par dana prije važne utrke. Nastupao sam u krosu za reprezentaciju Europe i pobijedio. Da nije bilo tog njegovog protivljenja, možda bi rezultat bio puno lošiji. Danas je sasvim drugačije. Prilagodimo se jedan drugome, bez forsiranja. Meni je ta situacija sasvim normalna i prirodna. I ako treniraš s nekim drugim trenerom, s njim si pet-šest sati dnevno i dođe ti kao neki drugi tata. Ja sam se u potpunosti naviknuo – iskreno priznaje Dino.
Dino Bošnjak je više puta proglašavan najboljim sportašem Velike Gorice, ali i Zagrebačke županije. S 27 ljeta je u najboljim atletskim godinama. Upravo je period između 27. i 30. godine najplodonosniji u njegovim disciplinama. U tih par sezona želja mu je istrčati barem jedan hrvatski seniorski rekord, što je uvjeren da može ostvariti. Još kad bi se pronašla koja kuna viška kako bi se poboljšali uvjeti u kojima trenira, optimizirao trenažni proces i pojačala vitaminizacija u prehrani – tada će nas zasigurno obradovati još ponekim vrhunskim rezultatom. Sretno, Dino!