KOLUMNA Put do uspjeha: Eh, da sam ovo napravio ranije, sigurno bih napravio puno manje glupih grešaka… Piše: Siniša Drobnjak, velikogorički poduzetnik

Siniša Drobnjak
Siniša Drobnjak

Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.

U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.

Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.

Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.

U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.

Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, završio i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita, o čemu je također napisao priču za naš portal.

Ovo je Sinišina 68. kolumna za portal Gorica.info.

POSLOVNE LEKCIJE S VELEBITA #1

Pet dana boravka na Velebitu kroz sudjelovanje na “Highlander 2021.” izazovu, stvara idealne uvjete za retrospektivu.

Kako na mobitelu nema signala, a većinu dana provedeš sam na putu prema sljedećoj kontrolnoj točki, cijelo iskustvo ti gotovo “mehanički” gura fokus prema unutra. 

Prva 3 dana se boriš sa prilagođavanjem na surove uvjete, a kad uspostaviš ravnotežu i tijelo se prilagodi na novi režim, misli postaju stabilnije, a promišljanja dublja i kvalitetnija.

Pojavljuju se uvidi kroz “aha” trenutke u kojima kockice sjednu na svoje mjesto.

Jedan od takvih uvida je o podnaslov današnjeg članka koji je apsolutno primnjenjiv na sve aspekte života – prvo promatraj, zatim analiziraj i na kraju djeluj.

Zvuči jednostavno, ali zbog društvenih normi i nametnutog uvjerenja da se osjećamo korisni tek kad smo zaposleni, većina nas krene u obrnutom smjeru – prvo djeluje, a zatim analizira što mi se to ustvari događa. U najčešćem broju slučajeva nikad ni ne dođemo do faze promatranja.

Uloga promatrača koja je polazna točka ovog koncepta, od životne je važnosti za naš osobni razvoj – bez te pozicije nije moguće razumijeti kako vanjske, tako i ni unutarnje procese. A razumijevanje je naš najjači alat u transformaciji u bolju verziju sebe, ako je to put koji smo izabrali kako u privatnom, tako i u poslovnom svijetu. 

Bez uloge promatrača, ne možemo razumijeti svoje unutarnje procese i spoznati sebe kao osobu. Na tom putu nam neizmjerno pomaže meditacija, kao jedna od najboljih tehnika kroz koju jačamo poziciju promatrača – jednostavno “promatrajući” nadolazeće misli i propuštajući ih, bez vezivanja za njih.

Taj mikro prostor koji stvaramo prema mislima je ustvari naša osobna sloboda, jer kroz tako stvoren prostor imamo mogućnost da ne budemo u vječitoj reakciji prema okolini, već da svjesno mijenjamo uvjerenja i izbore koji su nas do jučer gurali u pogrešnom smjeru.

Nedavno sam razgovarao sa dragom prijateljicom koja je početkom mjeseca promijenila posao i našla se u potpuno novoj korporativnoj sredini jedne od naših najvećih tvrtki.

Kad mi je u razgovoru prenijela dojmove svojih prvih dana provedenih na novom radnom mjestu, shvatio sam da je zbunjena jer ustvari ne zna što se očekuje od nje.

Savjet koji sam joj dao je da prvih nekoliko dana/tjedana samo promatra što se dešava u tako velikom kolektivu. Nakon toga mora analizirati sve informacije koje je prikupila i postaviti cijeli niz pitanja odgovornim ljudima, da uspostavi realna očekivanja. Tek nakon toga je vrijeme za djelovanje u kojem treba pokazati svoje stvarne mogućnosti.

Iskustvo Velebita mi je osvjestilo koliko je promatranje aktivno – suprotno društvenom uvjerenju da smo kao promatrači pasivni.

Promatranjem negostoljubivog okruženja u kojem sam na početku bio stranac i nepozvani gost, vremenom sam postao dio cjeline i nečeg većeg od samog sebe.

Kad sam se na kraju izazova spustio kroz kanjon Paklenice i uputio prema ciljnoj ravnini u Starigradu, osjećao sam kao da iz prirodnog okruženja kojem pripadam, ulazim u asfalt, beton, stres i nemir.

Jedno je sigurno – da sam u životu više promatrao i analizirao, a tek onda djelovao, garantirano bih napravio bitno manje glupih i nepromišljenih grešaka.



guest
0 Komentari
Umetnute povratne informacije
Pogledajte sve komentare