Papa Franjo, u jednom od svojih govora, osvrnuo se na jedno od najvažnijih, ako ne i najvažnije zanimanje na svijetu, a riječ je o učiteljima. Rekao je: “Dobar učitelj ne prenosi učenicima samo nastavne sadržaje, nego i životne vrijednosti. Za prenošenje sadržaja učenicima bi danas dovoljno bilo i računalo, ali samo ih učitelj može naučiti kako voljeti, kako razumjeti, kojim vrijednostima, stavovima i ponašanjima pridonijeti boljemu sebi i boljemu društvu.“ I doista, sve je time rekao, a kako je bilo biti učitelj nekad i danas, ispričala nam je učiteljica Renata Kolarec iz Osnovne škole Slavka Kolara iz Kravarskog.
Rođena je u Zagrebu, ali 1988. godine doselila u Kravarsko i od tada radi u Osnovnoj školi Slavka Kolara. Postala je učiteljica jer je za vrijeme obrazovanja u Pedagoško-obrazovnom centru imala prilike slušati predmete koji su joj dali drugi pogled na odgoj i obrazovanje i tu je donijela odluku čime će se u životu baviti.
Prvih nekoliko godina radila je u područnim školama, a kasnije je prešla u matičnu školu. Smatra da je napravila grešku što se zaposlila u mjestu u kojem živi jer kako kaže postoji jedna uzrečica „teško je biti prorok u svom selu“, pa tako i ona, neprestano se (i previše) isprepliću privatno i poslovno.
Učiteljica je susjedima, djeci, rodbini, kumovima i čini joj se da je uvijek morala uložiti puno više truda kako bi se dokazala i puno više raditi da bi bila dobra (zadovoljila očekivanja), a što je starija shvaća da se čovjek ne može svima sviđati.
– Vjerujem da bi mi pomoglo da sam bila u nekoliko različitih škola jer bih tako imala priliku uočiti neke razlike što se u drugim školama radi bolje, steći bogatije radno iskustvo te to primijeniti u svojemu radu.
“Nekada su djeca imala više interesa za školu”
Razlike među generacijama su očite, ističe, razlikuju se njihove potrebe i interesi, nekad su djeca imala više interesa za školu, radovala su se nekim običnim stvarima kao što je čitanje priča, priredbama, škola im je nekako bila veći izazov.
– Nekada je škola bila važan izvor znanja što danas nažalost nije i danas su djeci aktivnosti koje se provode u školi dosadne. Treba uložiti puno više napora i rada da bi ih se motiviralo i zainteresiralo. Današnjim učenicima je sve jako dosadno i jako su nestrpljivi, slabije i raspršene pažnje, teško upravljaju emocijama, te mislim da su i emocionalno i socijalno nezreliji pri upisu u prvi razred nego djeca prije.
Internet je danas igralište i djeca ne razvijaju socio-emocionalne vještine koje su važne. Tome je vjerojatno doprinijelo i sve što nam se događalo u proteklim godinama, od pandemije, potresa i promjena koje donosi suvremeni način života. Puno su otvoreniji i jače su osobnosti, točno znaju što (ne)žele – pojašnjava učiteljica.
Danas roditelji previše štite djecu
Suradnja s roditeljima je važan dio učiteljskog posla, a primijetila je da se u zadnje vrijeme pojavilo to da su roditelji više zaštitnički orijentirani prema djetetu, puno toga žele učiniti za dijete, ali to ne znači da radimo dobro kao roditelji. Današnjim roditeljima je teško prihvatiti da njihovo dijete nije baš u svemu najuspješnije i često nedostaje iskrena suradnja između roditelja i učitelja, a ona je izuzetno bitna.
– Sve više susrećemo roditelje koji žele spasiti i zaštiti dijete od svakog mogućeg rizika i oni ne prestaju kontrolirati svoje dijete kako ono odrasta. Uskraćuju svojoj djeci priliku da sami rješavaju svoje probleme i da na taj način razvijaju vještine koje su im prijeko potrebne za život. Njihova namjera je nesumnjivo dobra, no često je vođena vlastitim strahovima i može voditi u probleme mnogo veće od onih koje pokušavaju spriječiti. Pretjerano se štite djeca od neugodnih osjećaja, želimo da stalno budu sretni. Svaka emocija je korisna i potiče na promjenu ponašanja, neugodne emocije su samo povratna informacija i djeca će postati psihološki otpornija na stres i izazove koji ih u životu očekuju u različitim kulturalnim kontekstima i socio-ekonomskim prilikama.
Roditelji ne bi trebali štedjeti svoju djecu od dogovorenih obaveza i ne bi trebali obavljati poslove umjesto njih. Djeca trebaju naučiti da je život i davanje, a ne samo primanje. Ako sve radimo umjesto djece, velika je vjerojatnost da će jednoga dana, kada odrastu, očekivati da netko drugi izvršava njihove obaveze i preuzima odgovornost za njihove postupke – kaže Renata Kolarec.
I učitelji moraju cijeli život učiti
Kako govori Kolarec, učitelji moraju biti spremni na cjeloživotno učenje, osjetljivi na sve promjene koje su nas zatekle u suvremenom društvu.
– Izmijenile su se i radne navike, očekivanja i ponašanja novih generacija. Do toga je doveo informacijsko-tehnološki napredak koji ne smatram lošim je danas djeca imaju puno lakše mogućnosti za učenje, no i mi nastavnici sve to moramo pratiti. Mi moramo odgajati i obrazovati otvorene, tolerantne, samopouzdane osobe, osobe koje kritički razmišljaju i spremni su za timski rad i suradnju.
Očekivanja od učitelja neprestano rastu, učitelj ponekad zamjenjuje roditelje, pjevače, sportaše, koga treba, toliko osoba u jednoj, a teško je zadovoljiti očekivanja svih prije svega roditelja.
– Za pravilan rast i razvoj svakog djeteta važne su obaveze i odgovornost, ne mogu raditi samo što vole i žele. Važno je poticati toleranciju, empatiju i asertivnost. Jednako je važno pronaći i iskazati zahvalnost u svakom danu i učiti ih činiti dobra djela. Danas djeca imaju više svega nego ikad prije, a mentalno su ugroženiji. Stručnjaci upozoravaju da smo na početku pandemije mentalnih poremećaja koji zahvaćaju sve mlađu djecu. Čitamo o novoj bolesti „ekranitisu“ i naziv nije šala nego lirski oblik. Stvarni život postaje djeci samo izblijedjela fotografija.
Često se pita što mi možemo učiniti, te ističe da treba promatrati i pročitati signale koje nam djeca šalju, razgovarati o emocijama i usmjeriti ponašanje. Roditelji su prvi i najodgovorniji, sve ostalo je nadogradnja.
– Veliki dio posla učitelja se uopće ne vidi, osim samog posla u razredu koji svi vide, onaj drugi dio je planiranje nastavnog procesa, edukacije koje moramo završiti da bi bili spremni nositi se sa svim izazovima suvremene škole, uvođenje suvremenih metoda rada, kurikularni dokumenti, suradnja s roditeljima za koju se također treba pripremiti, tu su sada i djeca s teškoćama koja su uključena u redovite škole, ali tu si i darovita djeca koja zahtijevaju posebnu pripremljenost.
Dobila nagradu Ministarstva znanosti i obrazovanja
Renata Kolarec jedna je od 513 odgojno-obrazovnih djelatnika koja je dobila nagradu Ministarstva znanosti i obrazovanja u prošloj godini.
– Ono što me motiviralo na prijavu je veliko profesionalno priznanje za rad izvan redovnog zaduženja i poslova te novčana nagrada. Puno radim izvan svoje škole, okružena sam ljudima koji su sličnog razmišljanja te je jedna prilika povukla drugu. Održala sam predavanja na Učiteljskom fakultetu, županijskim i državnim stručnim vijećima odgojno-obrazovnih djelatnika i na međunarodnoj konferenciji.
Uključila sam se u rad unutra projekta Webučionica 4.0 koji je pokrenula učiteljica Sandra Vuk, dio sam tima učitelja koji on line održavaju stručne edukacije, dijele primjere dobre prakse, poučavaju o digitalnim alatima i vode podcaste s ciljem podrške mentalnom zdravlju prosvjetnih djelatnika. U okviru projekta Webučionica 4.0 održano je više od 600 webinara stručnog usavršavanja i edukacija za odgojno-obrazovne djelatnike. Želim naglasiti da sve volontiramo. Te aktivnosti me ispunjavaju. Imam znanje i iskustvo koje dijelim.
U njenom razrednom odjelu ove školske godine provode se četiri eTwinning projekta, a izabrala ih je jer smatra da se kroz njih povezuju sadržaji različitih nastavnih predmeta i predmetnih kurikuluma, a odgojno-obrazovni ishodi i očekivanja međupredmetnih tema se mogu uspješno ostvariti.
– To su teme opće ljudskih vrijednosti i kompetencije i mogu se uvažiti različitosti i posebnosti svakog djeteta i razredne zajednice. Jako cijenim projekt „Na putu dobrote“ gdje se djecu uči činiti dobra djela, drugi projekt je „Čitam sebi, čitam tebi“ gdje se djecu motivira i potiče na čitanje, treći „Webučionica“ da se nauči djecu svrsishodno koristiti digitalne alate, a četvrti projekt su razna obilježavanja, tu je Dan jabuke, u veljači ćemo slaviti stoti dan škole. Svime time djeci nastoji nastavne sadržaje približiti i učiniti interesantnijim. U projektnim aktivnostima mogu ravnopravno sudjelovati i učenici s poteškoćama.
Bavi se i projektom gdje su partneri udruga Pet+ iz Zagreba, Općina Kravarsko i škola. Financira ga Ministarstvo i zove se Novi Kolarevi junaci, a obzirom škola nosi naziv Slavka Kolara koji je nekad živio i radio u Gornjem Hruševcu. Iz tog doba nastala su poznata književna djela „Breza“ i „Svoga tela gospodar“, a tu su izuzetno vrijedni filmovi i predstave nastale na temelju tih djela.
– Manje je poznato da je Slavko Kolar pisao i pripovijetke za manju djecu, likovi su djeca i životinje jer ih djeca vole i upravo je cilj da se kroz ovaj projekt djeci našega kraja čitaju te pripovijetke kako bi se potaknulo na stvaralaštvo i kreativno izražavanje. To je osmišljeno kroz 14 radionica – priča nam učiteljica Renara.
Javnost danas negativno doživljava učitelje
– Danas je negativna percepcija javnosti o nama učiteljima i to me izuzetno smeta, te o tome često razmišljam. Također, nizak je društveni status naše profesije, a to me žalosti. Potrebno je više raditi na tome da se osvijesti koliko je rad učitelja važan za čitavu zajednicu. Čini mi se da je danas mišljenje javnosti kako svatko može biti učitelj, pokažeš djeci knjigu ili klikneš na digitalnom uređaju, zadaš učenicima zadatke i to je sve što mi radimo. A znamo da nije tako. Važna je pedagoško-psihološka i metodička naobrazba učitelja.
– Mi kad ostvarimo neke veće rezultate i postignemo uspjeh, teško se odlučujemo hvaliti time u javnosti. Medijima smo rijetko zanimljivi, u biti zanimljivi smo kad se dogodi neka pogreška, propust, tada učitelji osvanu u svim medijima, priča je na naslovnicama i najavama, a kad je nešto dobro i kvalitetno to se rijetko spominje.
– Najviše pamtim smiješne zgode i često ih prepričavam, tijekom svih ovih godina rada mnoge su mi ostale u sjećanju, često srećem bivše učenike i lijepo se osjećam kad me oslovljavaju s „učiteljice“. Neki od bivših učenika sad u školu dovode svoju djecu, radujem se svakoj diplomi, svakom uspjehu svojih učenika jer imam osjećaj da sam barem malo pridonijela tome. Smatram da je učitelj jako važan u životu svakoga djeteta te da mi držimo u rukama budućnost te djece.
– Izabrali smo biti učitelji jer se nadamo da svojim trudom i ulaganjem u djecu i učenike želimo svijet učiniti boljim mjestom za život – poručila je Renata Kolarec.
Zaista učiteljica vrijedna priznanja!