Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 101. kolumna za portal Gorica.info.
USPONI I PADOVI
Nedavno sam imao privilegiju sudjelovati u profesionalnom sportskom natjecanju kao podrška jednom od mojih uzora.
Mjeseci priprema i svakodnevnog napornog rada kulminirali su osvojenim prvim mjestom u kvalifikacijskom nastupu, koji je trajao nešto više od dvije minute.
Iako je i sam ulazak u finale već bio ostvarenje cilja zbog svih prevladanih poteškoća u kvalifikacijama, prirodno je da se uspostave očekivanja “što bi bilo, kad bi bilo”.
U takvim situacijama naš um ima nevjerojatnu sposobnost da nas projicira u budućnost, sa svim već ostvarenim planovima i nadama. Poneseni odličnim rezultatom, gubimo fokus na “ovdje i sada” i počinjemo maštati o pobjedi u finalu.
To je jedna od najvećih zamki u koju ponešeni adrenalinom i emocijama, vrlo lako upadamo.
Bolja, ali mentalno zahtjevnija opcija je da zadržimo tzv. “neutralno” razmišljanje i da se bez obzira na okolnosti koje nam se u tom trenutku čine fantastične, fokusiramo isključivo na naš sljedeći korak.
Iako nisam bio u prilici da se natječem u profesionalnom sportu i postižem ovu razinu rezultata, moja karijera u privatnom poduzetništvu dala mi je i više nego dovoljno prilika da se suočim s usponima i padovima.
Znam da mi je trebalo preko 20 godina da shvatim koliko je poguban gubitak fokusa, ali i koliko je teško zadržati fokus isključivo na sljedećem koraku, kad se čini da se oko tebi svijet ruši.
Ono što je meni pomoglo je spoznaja da mi kroz glavu prođe na tisuće misli i da me 99,9% njih uopće ne muči ili brine. To su misli kojima ne dajemo značenje i koje se ne zadržavaju u našoj svijesti.
Problem je u onih 0,1% koje mogu biti razorne.
Po mom iskustvu češće se vraćamo u prošlost i kreiramo novi set misli poput: “Sigurno nećeš uspjeti” ili “Nisi dovoljno dobar” ili bilo koja druga od bezbroj verzija negativnih uvjerenja koja upravo u takvim situacija izlaze na površinu i agresivno okupiraju naš nebranjeni mentalni prostor. Posljedica takvih misli i uvjerenja je patnja.
Takve misli imaju psihološku snagu i obojane su našim osobnim identitetom – drugim riječima posjeduju energiju i ne napuštaju našu svijest tako lako. Često ostaju u nama godinama i čekaju priliku da se ponovo pojave i prezumu fokus na sebe.
Ali ni jedna takva misao nije samostalna. Ona traži našu pažnju i energiju. Naš interes i uvjerenja održavaju je na životu.
Jedan od najvećih životnih paradoksa je da upravo mi dajemo sve što je potrebno toj misli da zaživi i da nam oduzme fokus sa sadašnjeg trenutka.
Ono što meni pomaže u takvim situacijama je spoznaja da će i ta misao proći, a da je moja dužnost da je propustim kroz svoju svijest, bez da nastane šteta.
To mogu samo ako sam opušten. Tako dolazimo do jedne od ključnih spoznaja – naša je obaveza da budemo opušteni, jer jedino tako možemo smanjiti štetu koja nastaje u našoj svijesti.
Ni jedna misao nije apsolutno istinita – uvijek postoji situacija u kojoj baš ta ista misao nije završila kako nam um govori u trenutnoj situaciji.
Ako misao nije istinita, onda “poluistina” ne smije imati kontrolu nad nama.
I zadnje što mi uvelike pomaže je vjera da moram nastaviti koračati naprijed i vjerovati u sve sate koje sam uložio u to da bih došao upravo do ove prilike.
Ne znam što je prolazilo kroz glavu junakinje s početka ove priče, ali znam da je i u najtežim sitacijama uspjela savladati vlastite misli, vjerujući u sebe i u tisuće sati pripreme koje je poduzela da bi došla do finala.
Kako je završilo finale?
To je za neku drugu priču…