Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 103. kolumna za portal Gorica.info.
KAKO PROMIJENITI SVOJ UM
Lokacija mog seminara o “leadershipu” bio je prekrasni hotel na otoku Coronado ispred San Diega.
Uz hotel je bila smještena i marina, tako da su vlasnici brodova ostavljali svoje aute u blizini ulaza u hotel.
Trener mog tima nas je prvi dan školovanja pitao prilično čudno pitanje: “Znate li koje je boje bio automobil parkiran na drugom parkirnom mjestu s desne strane ulaza u hotel?”
Svi smo pogađali, ali ustvari nitko u grupi nije znao točan odgovor na postavljeno pitanje.
Drugi nas je dan ponovo pitao istu stvar. Jedan član tima je znao.
Treći dan je većina polaznika znala odgovor na ovo pitanje.
Četvrti dan sam znao boje i modele svih auta koji su bili parkirani ispred hotela.
Zašto nas je trener proveo kroz ovu neobičnu vježbu?
Zato što se naš um ne može oduprijeti pitanjima koja se ponavljaju!
Ponavljanje ovog naočigled beznačajnog pitanja kod svakog je od nas izavalo podsvjesnu reakciju – ovo je sigurno bitno, jer trener postavlja isto pitanje iz dana u dan!?
Nakon dovoljnog broja ponavljanja, um je automatski tražio odgovor na to pitanje i do kraja seminara, svi smo znali boje parkiranih automobila na ulazu u hotel.
Problem je što ne vodimo računa o tome koja pitanja postavljamo vlastitom umu. Puštamo mu “uzde u ruke”, a posljedice mogu biti katastrofalne. Pogotovo u vremenima u kojima trenutno živimo, gdje se kao društvo u cjelini klanjamo novom “bogu straha”.
Nemili događaji u našem okruženju i mediji koji nerijetko tražeći gledanost, ne biraju sredstva – doveli su anksioznost i neizvjesnost do krajnjih granica, koje ostavljaju trajna oštećenja na našem psihofizičkom zdravlju.
Ako želimo zaštiti svoje jedino pravo kraljevstvo – svoje “stanje”, postavljanje pravih pitanja vlastitom umu danas je važnije nego ikada ranije. Ako promjenimo pitanje, promijeniti ćemo i način kako naš um pohranjuje informacije.
Dovoljno je pitati se na kraju svakog dana – na čemu sam danas bio zahvalan? I zapisati odgovore na to pitanje u svoj dnevnik.
Dovoljna je samo jedna minuta. Svaki dan. Bez preskakanja. Baby steps.
Nakon nekoliko tjedana, naš će um automatski tražiti odgovore na ovo toliko bitno pitanje zahvalnosti, bez obzira na dešavanja oko nas.
Zašto zahvalnost? Zato što je to jedini lijek protiv stresa i straha – protiv bilo kakve negativne emocije. Fizički je nemoguće biti zahvalan i osjećati negativnu emociju.
Jačanjem zahvalnosti podržavamo svoje stanje i činimo ga otpornim na sve što se dešava oko nas, jer naš um u svemu traži zahvalnost.
Nemojte prepustiti uzde svog života vlastitom umu, bez da mu iznova postavljate prava pitanja.
Zapamtite – kvaliteta pitanja koja si postavljate, direktno određuje kvalitetu vašeg života.