Pogledao sam nedavno odličnu predstavu u teatru “Exit”, u kojoj dvoje glavnih glumaca besprijekorno ulaze i izlaze iz cijelog niza različitih likova.
Iako se transformacija prelaska iz jednog lika u drugi događa u trenutku, publici je i te kako vidljiva i daje potrebnu dinamiku predstavi.
Na prvi se pogled čini kao da su ti svi ti likovi međusobno nepovezani, jer se mijenjaju zajedno za scenama koje se nižu jedna za drugom.
No u jednoj od središnjih scena predstave shvatimo da su svi ti likovi ustvari izmišljeni identiteti ili unutrašnji “demoni” glavnih glumaca.
Kao i u stvarnom životu, i u predstavi “problem” nastaje kad se glumci poistovjete sa bilo kojim od tih identiteta, jer onda taj identitet preuzima kontrolu nad životom glumca. Glumac postaje samo “slijepi putnik” u priči svog izmišljenog identiteta, što kreira cijeli niz komičnih, ali i tragičnih scena.
Cijela ta predstava me podsjetila na jednu od najvećih “tvorničkih” grešaka u ljudskoj prirodi.
Greška je u tome da slijepo vjerujemo mislima koje se ničim izazvane iz trenutka u trenutak pojavljuju u našoj glavi.
Ne preispitujemo njihovu istinitost, jer smo se identificirali s njima upravo poput glumaca u našoj predstavi, vodeći se pogrešnim i često po nas opasnim načelom, da ako je misao u našoj glavi, onda je sigurno “naša” i istinita.
Posljedica ove “tvorničke” greške je kontinuirano stvaranje patnje, jer smo postali “slijepi putnici” u vlastitom životu i negodujemo na svako odstupanje između onog što se događa pred našim očima i uvjerenja s kojima smo se identificirali.
Ali kako se i glumci u predstavi na trenutak uspiju vratiti u svoje pravo “ja”, da bi već u sljedećem trenutku ušli u još jedan od svojih izmišljenih identiteta, tako se i mi možemo odvojiti od tih misli.
Kako?
Dovoljno je postaviti si jednostavno pitanje – je li ta misao ili uvjerenje istinito?
Već je sam čin svjesnog postavljanja ovog pitanja dovoljan da se pribiližimo svom središtu i odmaknemo od uloge “slijepog putnika”.
Naime, ni jedna misao nije istinita. Čak i ako je u većini slučajeva istinita, uvijek postoji situacija u kojoj ta ista misao u našem životu nije bila istinita.
Npr. netko nam je lagao i time nas povrijedio.
Pitanje koje si moramo postaviti je da li ta osoba laže? Ako mislimo da je odgovor da, onda se trebamo pitati – da li je apsolutna istina da ta osoba uvijek laže? Odgovor na ovo dublje pitanje je uvijek ne, zato što je sigurno postojala situacija u kojoj je ta ista osoba rekla istinu.
Koja je svrha ovakvog propitkivanja?
Svrha je u tome da se direktno suočimo s činjenicom da ni jedna misao, tvrdnja ili uvjerenje nisu apsolutno istiniti.
Sve je ustvari poluistina, jer uvijek postoje situacije u kojima je svaka misao istinita, kao i one u kojima ta ista misao nije bila istinita.
Put prema osobnoj slobodi je trenutak u kojem se upitamo – hoćemo li dozvoliti poluistinama da upravljaju našim životom?
U tom trenutku shvaćamo da je svako prihvaćanje bilo koje misli kao istinite isto kao i identifikacija glumaca sa izmišljenim likom u predstavi.
Problem je u tome što ni jedna identifikacija ne podržava život, nego nas udaljava od nas samih i generira patnju.
Jedino što je u ovoj priči apsolutna istina je da postajemo bolja verzija sebe, odustajanjem od svake od tih misli kao istinite.
Stoga, nemojte više prihvaćati svoje misli “zdravo za gotovo”.
Upotrijebite jednu od svojih super moći, a to je promatranje “vlastitih” misli i oduzmite im negativnu snagu propitujući ih ovim toliko jednostavnim, a moćnim pitanjem.
Zapamtite – ni jedna vas misao koja nema značenje za vas ne može mučiti i neće ostaviti trag u vašoj svijesti i nanijeti vam bol i patnju.
Samo nas one misli kojima mi sami dajemo energiju kroz identifikaciju, mogu mučiti.
Kako mislima dajemo energiju, tako im kroz ovu introspekciju možemo tu istu energiju i oduzeti.
Umjesto da uzalud trošimo energiju i generiramo patnju, ostati će nam više životne energije i slobode za sve ono što podržava naš život.
Ovaj je proces kao i sve životne istine jednostavan, ali nije lak.
U teretani života nema slobodnih dana i ispričnica. Postoji samo rad na sebi, ako tako odlučimo.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 144. kolumna za portal Gorica.info.
Discussion about this post