U obrazovnim krugovima posljednjih dana jedno ime često se spominje, nagrada iz Zagrebačke županije, nagrada Hrvatskog športskog saveza…Sve to otišlo je u ruke jednoga čovjeka – on je Gordan Polan, nastavnik savjetnika Tjelesne i zdravstvene kulture (TZK) u Gimnaziji Velika Gorica .
– Radim ovdje već preko 30 godina. Nisam Velikogoričanin, živim u Zagrebu u naselju Dugave, ali sam se u ovim krajevima prilično udomaćio. Uz sport, volim glazbu i to onu iz doba moje mladosti, malo čvršći rock i novi val. Glavni hobi mi je kuhanje, a u zadnjih par godina maslinarstvo. Naime, moji najbolji frendovi iz djetinjstva i ja sa svojim obiteljima unajmili smo maslinike na otoku Krku. Uz rezuckanje, kosidbu i berbu dobro se zabavljamo i u konačnici dobijemo izvrsno maslinovo ulje koje nije za prodaju već za osobnu konzumaciju i ponekom poklon – ukratko nam se predstavio Polan.
Otkriva i kako je strast prema sportu došla slučajno.
– Tamo negdje, u nižim razredima osnovne škole, učitelj TZK, gospodin Viktor Hršak, inače moj veliki uzor i „krivac“ za moju profesiju, pokrenuo je sekciju stolnog tenisa. Krenula moja ekipa, krenuo i ja. Ubrzo se pokazalo da sam talentiran za taj sport pa su me selekcionirali u Stolnoteniski klub Mladost. Bio sam dobar, osvojio pionirsko srebro na gradskom natjecanju.
Brzo se “zapalio“, ali se brzo i ohladio za neki sport
Međutim, moj problem je bio, kako sam se brzo „zapalio“ za neki sport, tako sam se brzo i ohladio. Ubrzo je u mojoj školi pokrenuta gimnastička sekcija, pa sam sa stolnog tenisa prešao na gimnastiku. U isto vrijeme, uopće ne znam kako i zašto nagovorio sam moje roditelje da mi kupe skije i počeo skijati na Sljemenu u Ski klubu Končar. Danas pomalo zamjeram mojim roditeljima što nisu bili stroži i forsirali me u jednom sportu. Njima je bilo važno samo da se bavim nečim.
Nakon gimnastike ekipa krenula na nogomet, krenuo i ja. Mogu se pohvaliti da sam bio dosta dobar nogometaš u NK Novi Zagreb, preteča NK Hrvatski dragovoljac.
Pohađao je XI. Gimnaziju, razredni odjel za sportaše i to je bila neka smjernica i priprema za Kineziološki fakultet. Pred kraj srednje škole počele su prve sportske ozljede i prestao je s ozbiljnim treningom, ali sporta se nije odrekao.
– Do današnjih dana rekreativno sam još probao igrati tenis, surfati, a u zadnje vrijeme najviše prakticiram badminton. Još se spremam skočiti s padobranom u tandemu, što mi je u obliku poklon bona poklonio jedan moj razred.
Već 40 godina je gimnastički trener
Osim nagrada koje smo spomenuli na početku, Polan je dobio i nagradu Hrvatskog gimnastičkog saveza, a priznanje struke uvijek ima poseban značaj.
– Početkom studiranja, jedna kolegica s faksa ponudila mi je trenerski posao vanjskog suradnika u ZTD Hrvatski sokol. Tako sam ja slučajno postao gimnastički trener i ta karijera traje do dana današnjeg, evo, već više od 40 godina. Naravno, uz redovni studij, školovao sam se i za trenera sportske gimnastike. Danas sam jedan od rijetkih gimnastičkih radnika koji uz diplomu diplomiranog kineziologa ima i trenersku diplomu.
Iako je ZTD Hrvatski sokol najbolji hrvatski gimnastički klub, atmosfera je oduvijek bila loša, pa sam 1999. godine prešao u GK Novi Zagreb, izvrsno organiziran klub druželjubivih ljudi. Tamo radim i danas, u novoosnovanom gimnastičkom centru Lučko, gdje svakodnevno 3 do 4 sata treniram djevojke, juniorke apsolutnog i slobodnog programa. Kao Klub, vrlo smo uspješni.
Ni sam ne znam koliko sam u proteklih 40-tak godina stvorio državnih prvakinja i reprezentativki i, prije svega, odgovornih i uspješnih mladih osoba. Prije dvije godine, na prijedlog mog Kluba, dobio sam Plaketu Hrvatskog gimnastičkog saveza za doprinos u razvoju gimnastičkog sporta. Lijepo je kad struka prepozna i nagradi tvoj višegodišnji trud, ali nema veće nagrade od toga kada ti bivše gimnastičarke, danas uspješne žene i majke šalju svoju djecu u Klub iz kojeg su potekle izražavajući na taj način zahvalnost i povjerenje.
U goričkoj Gimnaziji završio je slučajno
A kako je u cijeloj priči završio u goričkoj Gimnaziji?
– I to se dogodilo slučajno. Daleke, 1991. godine, CUO Vladimir Bakarić, podijelio se u tri škole: Ekonomsku, Strukovnu i Gimnaziju. Iz nekog izvora saznao sam da Gimnazija treba nastavnika TZK. Došao sam na razgovor i, srećom, imao u autu sportsku opremu jer sam odmah poslan u dvoranu na posao. Ubrzo je izašao natječaj i…eto me ovdje, danas, nakon 31 godine. Dugo vremena sam želio raditi kao profesionalac u sportskoj gimnastici i čekao priliku koju nisam dočekao. Mogu kazati da mi nije žao. Kad pogledam u nazad i rezimiram sve prekrasne trenutke koja sam u Gimnaziji proživio s mojim učenicima, prođu me trnci.
Tjelesni je jedan od onih predmeta koji podižu prosjek, ali i jedan od onih gdje su djeca najoriginalnija kad im se ne vježba, pitamo je li bilo takvih iskustava.
– Nemam iskustva s nekim „neobičnim“ izgovorima zbog nevježbanja na satu. Moji učenici redovito vježbaju i mislim da to vole. Nisam strog i ne tražim puno. Ako ponekad umjesto vježbanja krene spontani razgovor o nekoj temi iz područja sporta ili svakodnevnog života, prihvaćam to.
Volim s učenicima razgovarati, osluškivati njihova razmišljanja i razvijati kritičko mišljenje. Ponekad me zasmeta kada neki učenici sportaši kao argument nevježbanja navode sutrašnju utakmicu ili sitnu čvrgicu na nozi kao posljedicu jučerašnje utakmice. No, tome doskočim tako da im navedem par primjera iz moje prakse. Npr. svojevremeno najbolja odbojkašica svijeta, Barbara Jelić Ružić, bila je moja učenica koja nikad, ali baš nikad, nije propustila sat nastave TZK.
Školski sport je nevjerojatna želja mojih učenika
Čak i uoči finala Eurolige sama je tražila vježbati nešto što nema veze s odbojkaškom loptom. Za primjer im navodim i nemali broj od rođenja fizički hendikepiranih učenika koji nikad nisu kukali ili bilo čime pokazivali da nešto ne mogu izvesti. Pokušavam djecu naučiti da je život borba i da im u mnogo slučajeva neće ići na ruku.
Pored ovakvog nastavnika rezultati goričkih gimnazijalaca koji su izuzetno uspješni na raznim natjecanjima, uopće ne čudi, no prepoznaju li se talenti na nastavi tjelesne i zdravstvene kulture?
– Velikogorički sport je prilično razvijen i napredan, što me veseli. Naravno, u Gimnaziju, a i u ostale velikogoričke škole dolaze formirani i uspješni sportaši. Za razliku od osnovne škole, gdje učitelji TZK imaju više mogućnosti usmjeravati djecu u klubove i otkrivati talente jer je dovoljno rano, u srednjoj školi je to svedeno na minimum, ali nije isključeno. Mogu ponosno kazati da sam imao prilike u nekoliko navrata otkriti i usmjeriti djevojke u košarku i odbojku. Nedavno je jedna djevojka bacila medicinku daleko. Odmah smo je angažirali za bacanje kugle na županijskom natjecanju u atletici.
Bila je presretna, čak je tražila da joj posudimo kuglu za doma kako bi trenirala. Ipak, nije završila u nekom atletskom klubu, a mogla je. Imao sam slučaj jednog mladića, nogometaša, koji je na atletskom županijskom natjecanju u utrci na 400 m ostvario fenomenalan rezultat. Atletski treneri su ga odmah na stadionu Mladost vrbovali, ali nisu uspjeli. Previše je volio nogomet.
Moram istaknuti tu nevjerojatnu želju gotovo svih mojih učenika sportaša da nastupaju u školskom sportu i promoviraju ime Gimnazije. Ponekad se više trude nastupati za školu nego za klub. Znate, mnogi od njih su u svojim klubovima prosječni, marginalizirani, rezerve.
Školski sport im je prilika za dokazivanjem, odjednom se pretvaraju u bitne timske čimbenike, osjećaju da su važni, primaju priznanja i medalje. Na završnicama državnih natjecanja, koja se obično održavaju negdje na moru, druže se sa sportašima drugih škola Lijepe naše.
Zato se izuzetno trude, slušaju upute, surađuju, jer neopisiv je osjećaj sudjelovati na završnicama državnih natjecanja gdje je sve izvrsno organizirano. Imate ceremonije otvaranja natjecanja, putem razglasa se prozivaju ekipe. Stvarno je lijepo čuti jasno i glasno da je predstavnik Zagrebačke županije ekipa Gimnazije Velika Gorica.
Gorički učenici GVG-a uspješni su u sportu
– Gimnazija Velika Gorica oduvijek nastupa u svim sportovima koji se nalaze u Propisniku i Vremeniku Županijskog i Hrvatskog školskog sportskog saveza. U ovih preko 30 godina vođenja školskog sportskog društva teško je nabrojati sve rezultate, a bilo ih je stvarno jako puno odličnih. Gimnazija Velika Gorica i njeno Školsko sportsko društvo GVG svake godine ostvari nekoliko završnica državnih natjecanja u raznim sportovima.
Mislim da jedino u rukometu nikad nismo participirali završnom državnom natjecanju iako smo nekoliko puta bili županijski prvaci. Dakle, da nabrojim: stolni tenis, mali nogomet, muška i ženska košarka, djevojke u krosu, muški i ženski badminton, muško i žensko plivanje, muški i ženski šah, djevojke u odbojci, atletika, sportski ples.
To su sve sportovi u kojima smo sudjelovali na završnicama državnih natjecanja. Medalje smo osvajali u ženskom badmintonu dva puta i ženskom krosu 4 puta. Taj ženski kros je nekako svih ovih godina u najboljem kontinuitetu. Dva puta su cure bile državne prvakinje, jednom doprvakinje i jednom brončane.
Koncem ožujka 2012. godine, kao državne prvakinje, ženska ekipa Gimnazije Velika Gorica sudjelovala je na svjetskom školskom prvenstvu u krosu, na Malti, i osvojila 21. mjesto. To mi je jedno od najdražih poslovnih iskustava. Nadalje, od 1996. godine, kada je osnovano naše školsko sportsko društvo, do danas, čak 10 puta smo proglašeni najboljim ŠSD-om Zagrebačke županije.
Mi smo velika ekipa predodređena za uspjeh
Nebrojeno puta je neka naša ekipa proglašena najboljom u županiji. Moji učenici sportaši su predivni mladi ljudi s kojima je užitak surađivati. Ta neka neopisiva sinergija glavni je čimbenik uspjeha. Ne bih htio nikog apostrofirati jer ne bi bilo pravedno prema ostalima. Svi zajedno smo jedna velika ekipa predodređena za uspjeh. Nekolicina tih mojih učenica i učenika tijekom ovih godina proglašeni su najboljim sportašima srednjih škola Zagrebačke županije. Ako čitaju ovo, prepoznat će se.
Pitamo smatra li da bi se učenike trebalo pripremati za županijska, a pogotovo državna natjecanja i koliko je to izvedivo, a ne da je sve na njihovom radu u klubu, ili ako ne treniraju njima samima.
– Naravno da je za svako natjecanje potrebna priprema. Nisu ovi silni uspjesi posljedica slučajnosti. Za svaki sport, za svaku razinu natjecanja (gradsko, županijsko, državno), pripremam svoje učenike. Svi zajedno se žrtvujemo, ostajemo poslije nastave ili dolazimo ranije.
Za neke sportove potrebno je više pripreme, za neke manje, ali ništa ne prepuštamo slučaju. Ponekad je to prilično naporno. Učenici moraju uskladiti sportske pripreme sa ostalim školskim obvezama. Srećom, kod većine nastavnika ostalih premeta nailazimo na razumijevanje. Stručne službe Škole, ravnateljica, pedagoginja, tajništvo, računovodstvo, svi oni surađuju i potiču rad ŠŠD GVG.
Gordan Polan dobitnik je nagrade Ministarstva znanosti i obrazovanja kao jedan od 513 najboljih obrazovnih djelatnika u Hrvatskoj za 2021. godinu, ali i još niz drugih na koje je izuzetno ponosan.
– Da, dobio sam tu vrijednu nagradu Ministarstva koja mi puno znači u prvom redu zato što se moja obitelj ponosi njome. Moja supruga i djeca najbolje znaju koliko sam posvećen školi, školskom sportu i sportskoj gimnastici. Nagrada je došla slučajno. U stvari, kad je izašao natječaj, ja sam svoju suprugu nagovarao da aplicira.
Ona je nastavnik geografije u jednoj zagrebačkoj gimnaziji, izvrsna u svom poslu i zaslužuje tu nagradu puno više od mene. Međutim, bila je u nekom cajtnotu pa je mene nagovorila da apliciram. Ta je nagrada, u stvari, nagrada mojih učenika sportaša. Da njih nema, sigurno bi izostala.
Uz nekolicinu projekata, stručnih predavanja, prikaza dobre prakse, prošle školske godine moji učenici sportaši i ja ostvarili smo čak 8 završnica državnih natjecanja u 8 sportova. To se još nikad nije dogodilo. Nikad nitko u županiji nije bio na više od tri završnice. Mislim da smo rekorderi u Hrvatskoj po tom broju. Vjerojatno je to bio i najveći razlog što sam nagrađen.
Eto, krenulo nam prošle i ove godine jer to nije jedina nagrada. Početkom prosinca na svečanoj dodjeli priznanja za školski sport Županijskog školskog sportskog saveza Zagrebačke županije ŠŠD GVG je dobio nagradu za najbolje školsko sportsko društvo, učenik Ivan Beraković je dobio nagradu za najboljeg učenika sportaša za srednje škole, a ja sam dobio nagradu za Doprinos školskom sportu u prošloj školskoj godini. Temeljem toga, nekidan sam dobio nagradu Hrvatskog školskog sportskog saveza sličnog naziva. Moram napomenuti da je ŠŠD GVG na rang listi uspješnosti ŠŠD-ova Republike Hrvatske, za srednje škole, na izvrsnom 9. mjestu. Pazite, od 436 srednjih škola u Hrvatskoj, mi smo u top 10!
Bave li se djeca danas dovoljno sportom, treba li ih poticati?
-Teško mi je na to odgovoriti. Stalno se vrte informacije u medijima da se djeca premalo uključuju u sport. S druge strane, u mom okruženju, s kime god razgovaram, svi se nečim bave. Bilo rekreativno, bilo natjecateljski. Činjenica je da je bavljenje sportom danas postao luksuz.
Na žalost, klubovi takozvanih malih sportova se samofinanciraju te su prisiljeni uzimati članarine koje su mnogima prevelike. Velika je stvar upornost i žrtva roditelja koji prevoze svoju djecu na treninge i s treninga, odvajaju za članarine, kupuju opremu, štedeći vjerojatno na nečem drugom. Školske sportske dvorane se iznajmljuju vanjskim korisnicima i gotovo ne postoje termini za korištenje dvorana u sklopu školskih sportskih klubova.
Mislim da je najveći problem u tome što danas ljudi svih uzrasta premalo koriste sportsku aktivnost kao razbibrigu. Dakle, u slobodno vrijeme treba izaći na igrališta i rekreirati se. Ja ponekad izađem na koš u Dugavama. Uvijek je prazan i slobodan. U vrijeme moje mladosti to je bilo nemoguće. Na slobodan gol i koš čekalo se satima.
Većina dječaka bavi se nogometom što i ne čudi, no puno puta čujemo da se time bave ne zbog sporta nego da bi jednog dana bili financijski situirani, je li to baš tako?
– Hm, pa dobro. Kaže se da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Mislim da je nogomet najmasovniji sport, stoga ne čudi uključenost većine mladića u njemu. Je li to zbog novaca ili misica (ha, ha), ne znam. Ja ne razmišljam tako. Međutim, upravo zbog velike masovnosti, nogomet je danas postao, prije svega, veliki biznis. Veliki je novac u pitanju.
Mediji i društvene mreže to danas još i preuveličavaju, apostrofiraju, pa onda i ne čudi ako je nekim mladićima glavna preokupacija buduća zarada preko nogometa. Međutim, i djevojke sve više igraju nogomet, što me veseli. Pitanje je što je njima cilj? U ženskom nogometu se ne vrti golemi novac.
Na što ste u svojoj sportskoj karijeri najviše ponosni?
– U svojoj karijeri najviše sam ponosan na to što sam uopće završio u sportskoj branši. Nevjerojatno je koliko ima strasti u tom poslu. Ponosan sam na mnoge sportske rezultate koje sam ostvario s mojim učenicima i gimnastičarkama. Ne znam koji uspjeh bih izdvojio. Je li to 4. mjesto u državi u futsalu, jesu li to medalje u krosu, je li to zlato na gredi…? Stvarno ne znam. Znam samo da svaki taj uspjeh ima posebnu emociju i draž. Svakako sam najponosniji kada me danas nazove netko od mojih bivših učenika s upitom za zdravlje, najave posjet, uz obvezatnu kavu u školskoj kantini.
A najljepši trenutci u karijeri?
– Kada bismo samo spojili sve podignute šake nakon golova, koševa, pogodaka, pobjeda, trasirali bismo put do Mjeseca. Uz mnoštvo sretnih trenutaka bilo je i tuge, bilo je i suza, ali nikad nije bilo pognutih glava. Teško je odvojiti od svega lijepoga ono najljepše. Znate, nekad, prije 15-tak i više godina osim interesa za nastup u školskoj repki bio je i velik interes publike. Sjećam se punih tribina, transparenata, glasnog navijanja. Čak su učenici navijači organizirano busevima dolazili u Poreč i gledali nas na završnicama natjecanja.
Osjećali smo se kao zvijezde. Danas toga nema. Tribine su prazne, izgubio se taj navijački duh. Možda mi je najupečatljivije u karijeri bilo kada su navijači došli u Čakovec navijati za naše dečke u futsalu. Bili su fenomenalni, pjevali i navijali tijekom cijelog turnira. Izgubili smo u polufinalu, ali tribine se nisu utišale. Pjesmom i glasnom podrškom su nas bodrili i tješili. Dečki su plakali na terenu. I ja skupa s njima. Čak sam nakon toga napisao jednu pjesmu posvećenu toj generaciji učenika i recitirao je na maturalnoj večeri. Svi smo plakali!
Poruka za kraj…
– Ne bih htio biti trivijalan i slati nekakve uobičajene, već milijun puta, iščitane poruke. Znam samo što ja volim kazati roditeljima mojih gimnastičarki kada im dijete padne sa sprave na nekom važnom natjecanju. Nije problem u padu. Problem je ako se neozlijeđene brzo ne ustanu. Svaki pad sa sprave čini ih jačim ako brzo ustanu. Svaka vježba, svaka utakmica, život je u malom. Puno uspona i padova. Stoga smatram da će se djeca koja se aktivno i natjecateljski bave sportom kroz život lakše probijati.
*** Tekst je dio projekta Naša županija ***
.