Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, završio i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita, o čemu je također napisao priču za naš portal.
Ovo je Sinišina 88. kolumna za portal Gorica.info.
PERSPEKTIVA ILI FRUSTRACIJA
Jedna od stvari koja nam je svima toliko potrebna u životu je perspektiva.
Kad ekspedicija krene kroz džunglu, činjenica da imaju mapu nije dovoljna – teren se u međuvremenu mogao promijeniti.
Svakih nekoliko sati, član ekspedicije se mora popesti na najviše drvo i pogledati oko sebe da procjeni idu li u dobrom smjeru.
Drugim riječima, to što možemo trčati brže od drugih, ne znači puno – ako trčimo u krivom smjeru.
Stoga je za naš je razvoj ključno tražiti perspektivu. Ne samo kad “zapnemo”, nego kao kontinuirani proces koji treba biti dio našeg pristupa životu. Bilo kroz rituale poput meditacije i dubinskog promišljanja, bilo kroz razgovor s ljudima koji nas okružuju.
No, ti razgovori često završe u potpuno krivom smjeru.
Završe u novoj frustraciji, a ne novoj perspektivi.
Nedavno sam tako imao priliku biti na poslovnoj večeri sa svoja dva draga prijatelja. Obojica su posebni ljudi koje iznimno cijenim i imam privilegiju imati ih u svom životu. Ljudi su koji rade na sebi – otvoreni i uspješni na svim ključnim razinama.
U trenutku kad nas je konobar ljubazno zamolio da platimo jer uskoro zatvaraju restoran, shvatio sam da je vrijeme doslovno proletilo.
Razlog našeg druženja bio je brainstorming oko poslovne strategije jednog od sugovornika.
Na kraju večere sam imao višu razinu energije nego kad sam došao, sa cijelim nizom novih ideja u glavi – iako sam bio samo sugovornik, a ne i povod druženju.
Zašto?
Zato što sam dobio cijeli niz novih perspektiva i drukčijih mišljenja, ljudi koji su to izrekli iz pozicije međusobnog uvažavanja, poštivanja i autentične želje da pomognemo onom drugom.
Prije nekoliko godina sam na kraju “treninga” upitao svog poslovnog trenera, zašto me cijelodnevni razgovori s ljudima u potpunosti iscrpe na kraju poslovnog dana. Često sam se znao vratiti kući potpuno energetski ispražnjen.
Upitala me je (kao što to profesionalni treneri rade, umjesto da ponude odgovor): “A koje si značenje dao razgovoru s drugim ljudima?” Znajući da mi odlučujemo koje značenje dajemo svim stvarima u svom životu.
Uspio sam s vremenom promijeniti to značenje i vrlo rijetko mi se dogodi da budem iscrpljen kao ranije, ali cijelo to vrijeme mi je u glavi i dalje ostala je jedna nepoznanica.
Zašto me razgovor može energetski napuniti ili isprazniti?
Nedavno sam osvjestio “mehanizam” da kad od druge osobe dobijam perspektivu, to me energetski puni.
Kad me druga osoba “ne čuje” i kad pričam samo s njenim “egom” i “pričama” u koje se ta osoba uvjerila, tada se energetski praznim.
Drugim riječima, u toj situaciji mi druga osoba najčešće nesvjesno želi prenijeti svoje frustracije, strahove i nesigurnosti. Ako smo k tome emotivno vezani za tu osobu, to dramatično povećava razinu nerazumijevanja i u konačnici vodi u prekid i udaljavanje.
Stoga, uključite sva osjetila i usmjerite sav svoj fokus i pažnju na osobu ispred sebe – to je tajna jednog od mojih mentora, Tony Robbinsa.
Osim što ćete na nesvjesnoj razini komunicirati toj osobi da je u tom trenutku najvažnija osoba na svijetu, brzo ćete uvidjeti da li dobijate od nje novu perspektivu i energiju ili njene frustracije i pražnjenje svojih baterija.
Nije nepristojno zahvaliti se ranije od planiranog osobi koja vas ne čuje. Naša je obaveza da zaštitimo najvrijedniju stvar na ovom svijetu – naše stanje.
To je naš najvrjedniji resurs.
.