Cijeli život Ivane Belošević obilježen je mirisom kruha i obiteljskom pekarnicom u Buševcu. Pekarnicu je u dvorištu obiteljske kuće 1982. godine otvorio njezin danas pokojni otac Ivan. Upravo od njega i majke Ane, Ivana je naučila da su rad i poštenje najčvršći temelji svakog uspjeha.

Za Goricu.info Ivana Belošević govori kako se od malih nogu uključila u obiteljski posao, izazovima poduzetništva, proizvodnji štrukla na tradicionalan način, usklađivanju poslovnog i privatnog života, angažmanu u Buševcu…

– Odrasla sam u Buševcu, tu sam išla u vrtić i prva četiri razreda osnovne škole, do srednje škole bila članica OSS Buševec i DVD Buševec. Završila sam Obrtničku školu za osobne usluge u Zagrebu smjer frizer i u tom poslu provela 12 godina u svom salonu koji je također bio u Buševcu. Završila sam i Prehrambeno-tehnološku školu pekarskog smjera, kasnije sam završila zvanje Upravnog refernta na POU Zagreb, te nakon toga odnose s javnošću na privatnom učilištu Experta – priča nam Ivana.

Cijeli moj život obilježila je obiteljska pekarnica koju je otvorio moj pokojni tata Ivan, u poslu mu se pridružila i mama Ana koja je inače bila odgajateljica u buševskom vrtiću, gdje su se moji roditelji i upoznali. Naime, tata je volio svirati harmoniku pa je tako prilikom jedne svirke na vrtićkoj priredbi i upoznao mamu.

Noću je spavala u košari u pekarnici

Ivana je brojne noći provela u pekarnici, prvo spavajući jer je bila mala, a kasnije se uključila u jednostavne poslove.

– Pekarski posao, barem u to vrijeme bio je isključivo noćna smjena, pa me je tata svaku večer nosio u pekarnicu gdje sam spavala u pletenoj košari kakve smo nekada koristili za hlađenje kruha.

Godinu za godinom kako sam odrastala tako sam i ja malo-pomalo pomagala u jednostavnim pekarskim poslovima, tata bi okrenuo plastičnu kašetu da mogu na njoj stajati i tako bi pravila perece ili valjkom razvlačila mlince. Poslije sam ubacivala komade tijesta u mašinu koja je radila štruce i slagala vrući kruh u košare kad bi se vadio iz pekarske peći. Ujutro sam s tatom išla po selima razvoziti kruh u lokalne dućane i škole.

U pekarnici su od početka radili tata, mama, baka Nada te brat Goran koji je 11 godina stariji od mene te brojne generacije mladića iz sela i okolice kojima je ovo bio prvi posao.

Moj je otac bio vrlo skroman i vrijedan čovjek, uvijek je bio spreman pomoći ljudima u bližoj i daljoj okolici. Kada bi dostavljao kruh i vidio djecu na stanici da čekaju autobus, radnike koji bi nešto radili usput gdje je prolazio, te ljudima  za koje je znao da su slabijeg imovinskog stanja, uvijek bi im natrpao pune vrećice kruha i peciva. Sada nakon njegove smrti ponosna sam na svog tatu jer mi se javljaju deseci ljudi koji govore kako im je moj otac pomagao. Spomenula bi i mamu koja je također bila u proizvodnji, ali i u onom administrativnom dijelu oko narudžbi sirovina i knjigovodstva – kaže Ivana.

Od roditelja je naučila da su skromnost, radišnost  i poštenje najvažnije ljudske osobine, što je, kako kaže, njezin otac potvrdio kroz sve godine svog rada. Od početaka kada je kruh morao miješati rukama do trenutka dok nije dovoljno zaradio novca da može kupiti moderne strojeve koji su olakšali posao, on je i dalje bio onaj isti Ivek Pek kako su ga od milja zvali.

Kada je tate otišao u mirovinu, brat koji je po zvanju pekar preuzeo je vođenje obrta, a kasnije sam mu se i ja pridružila. Tata i mama su naravno cijelo vrijeme bili prisutni jer pekarnica je bila njihov život te nam pomagali u poslu.

U posao sa štruklima krenuli su prije 20 godina

Priča sa štruklima krenula je prije 20 godina kada je Ivanin otac došao na ideju da bi mogli početi proizvoditi štrukle.

– Napravili smo nekoliko stotina komada i tata je podijelio kuharicama po školama za koje smo tada radili da probaju i bile su oduševljene kao i našim stalnim kupcima u pekarnici koji su također dali palac gore. Tada je počela naša priča sa štruklama koja traje još i danas, rekla je Ivana.

Logično je bilo da ih nazovemo štrukli Cipov jer se tako izvorno zvala i pekarnica Cipov. Naime tako se zvao bijeli kruh koji se pekao u Buševcu i žene su ga nosile u Zagreb na plac. Tako je nastao naziv za nas Buševčane – Cipeki.

Počeli smo s proizvodnjom štrukli isključivo od sira, što osobno smatram da i jesu pravi štrukli, no iako volim održavati tradiciju i držati se tradicionalnih recepata i načina pripreme, kupci uvijek traže neki novi okus. Tako se kroz ovih 20-ak godina razvilo ukupno osam okusa štrukli, tri slane verzije (sir, špinat i tartufi)  i pet slatkih (marelica, jabuka, višnja, borovnica, mak). Štrukli se mogu kupiti u pekarnici u Buševcu te trgovinama s proizvodima lokalnih proizvođača u Velikoj Gorici i Zagrebu. Opskrbljujem i restorane u Velikoj Gorici, Zagrebu i okolici.

Štrukli su postali brend Turopolja

Od početka proizvodnje štrukli radimo na principu dostave na kućnu adresu što je za vrijeme lockdowna doživjelo potpuni procvat jer ljudi su bili zatvoreni u kućama i stanovima i ovaj princip je bio idealan, kaže Ivana.

Danas kad gledam unazad, ali u budućnost smatram da sam uspjela ostvariti da moji štrukli postanu svojevrsni brand Turopolja. Moji stalni kupci me već zovu Štruklica, a dok sam bila dijete zvali su me Pekica zbog obiteljskog posla.

Drago mi je da je tržište dalo dobar feedback i smatram da kao žena poduzetnica zaista s lakoćom kročim kroz sve izazove današnjeg poduzetništva. Napomenula bi da tome mogu najviše zahvaliti svojim roditeljima koji su kvalitetom i poštenjem postavili čvrste temelje za posao koji sam ja nastavila raditi. I dalje smo mala obiteljska pekarnica u kojoj radimo brat, mama i ja, a kada zatreba uskoči i moj sin student.

Voljela bi da u ovim vremenima masovne proizvodnje njegujemo tradiciju malog obiteljskog obrta. Primijetila sam da kupci cijene tradicionalni rad i ručnu izradu proizvoda.

Postoji li razlika između turopoljskih i zagorskih štrukla?

Često me pitaju za razliku između turopoljskih i zagorskih štrukli, ja volim reći da je razlika u načinu pripreme. Turopoljci izvorno isključivo kuhaju štrukle i preliju prepečenim vrhnjem  (tropom), dok Zagorci najčešće štrukle zapeku. Malo sam si dala truda prije koju godinu, pa sam u razgovoru s jednom Zagorkom shvatila da ima malo razlike i u načinu izrade, razvlačenja i debljine tijesta.

U suradnji s Turističkom zajednicom Velike Gorice počela sam održavati radionice izrade štrukli baš s ciljem očuvanja tradicije. Veseli me velik broj zainteresiranih, sretna sam kad vidim kako polaznici pozitivno reagiraju na program radionica. 

“Moj dan počinje dosta rano”

Ivana svaki dan ustaje rano i odmah kreće s izradom štrukla. Naime, njezin supruga već gotovo 20 godina boluje od multiple skleroze, te je zadnjih 10 godina u kolicima i potpuno ovisan o pomoći članova obitelji.

– Od malena sam naučena na noćne smjene, tako i štrukle radim u ranojutarnjim terminima. Nakon toga se mogu posvetiti njezi supruga, a kasnije tijekom dana kreću dostave. Tu uskoče sin ili prijatelji, kumovi i susjedi – priča nam Ivana uz zahvalu svima koji su uvijek uz njih i spremni pomoći.

Prije šest godina Ivana se uključila u društveni život Buševca kako bi pomogla svom mjestu. Ujedno je i gradska vijećnica.

– Na vlastitu inicijativu postala sam predsjednica MO Buševec jer sam smatrala da mogu promijeniti neke stvari koje su godinama stagnirale u mom rodnom mjestu te sam uz pomoć svojih vijećnika i podršku rukovodstva Grada Velike Gorice i uspjela u tome. Naravno da je nemoguće u kratkom vremenu napraviti sve što bi mještani htjeli, ali drago mi je da većina razumije da se neki projekti ne mogu ostvariti za nekoliko tjedana ili mjeseci, a nekima treba i koja godina kao što je recimo izgradnja vatrogasnog doma. I zato zahvaljujem svima na razumijevanju.

Kako je biti poslovna žena u maloj sredini?

Kao poslovna žena koja potječe iz male sredine rekla bi da nikada nisam osjetila nikakve predrasude. Mogu reći da mi se mnogi i podržavaju me znajući za sve izazove privatnog i poslovnog života. Smatram da sam dokaz da ako nešto stvarno voliš i vjeruješ u svoj cilj da ćeš to strpljenjem, radom, voljom i hrabrošću na kraju ostvariti. Svim ženama koje namjeravaju krenuti u poduzetničke vode poručila bi da se ne boje i da hrabro krenu prema svojim ciljevima koje su si zacrtale u životu uz napomenu da su rad i poštenje najvažniji faktori tog puta, ističe Ivana.

Zanimalo nas je kako se opušta, ima li vremena za sebe… Redovito se sastajem s nekoliko prijateljica pa se izjadamo onako po ženski jedna drugoj, tu je i moj pas Medo, a posljednjih sedam godina bavim se powerliftingom (dizanjem utega) tri puta tjedno po sat vremena, kaže Ivana.

To je za nju najbolji način da izbaci stres iz sebe, a ujedno ojača ruke i cijelo tijelo što joj pomaže kod brige za supruga Kristijana koji je u potpunosti ovisan o njezinoj brizi i snazi.

**** OVAJ TEKST DIO JE PROJEKTA ”ŽENE U BIZNISU“ GORICE.INFO I VG BUSINESS FORUMA****

Objava Ivana Belošević: Priča o obiteljskom poslu, štruklima i poduzetništvu iz srca Turopolja pojavila se prvi puta na Gorica Info.

Ivana Stojan je majka, supruga, odvjetnica, uspješna poduzetnica… Za naš serijal „Žene u biznisu“ govori kako je uspjela uskladiti zahtjevan posao i ulogu majke troje djece, koliko je važna potpora partnera i cijele u obitelji, ženama u poduzetništvu…

Zadnja godina fakulteta za tebe je bila posebna. Odradila si više velikih životnih događaja, diplomirala, udala se, dobila dijete… onda krenula tražiti posao? 

Nakon završene gimnazije, upisala sam Pravni fakultet u Zagrebu koji sam završila 2006. Sada sam već skoro dvadeset godina u odvjetništvu. Za vrijeme školovanja sam bila ambiciozna i imala sam velike želje i planove. Htjela sam prvo izgraditi karijeru pa zatim zasnovati obitelj, međutim morala sam promijeniti prioritete.

U istoj godini sam položila zadnji ispit, diplomirala, vjenčali smo se, preselili u podstanarski stan i dobili dijete. Odluka je pala da ćemo živjeti u Velikoj Gorici kako bismo bili bliže suprugovim roditeljima.

Ta godina mi je bila izuzetno stresna. Bila sam pomalo ljubomorna na supruga koji je već godinama radio u arhitektonskom uredu i gradio karijeru kao i moji kolege koji su odlazili na sudove, a ja sam gurala kolica.

Kad je dijete napunilo 10 mjeseci, bilo je vrijeme da se i ja otisnem na tržište rada. Počela sam slati životopise i bila sam pozvana na više intervjua. Prvo pitanje na svakom intervju je bilo – što ste radili zadnju godinu dana? I to je bila moja prva prepreka za zapošljavanje. Nisam imala radnog iskustva, a nisam ni ostvarivala pravo na poticaje za zapošljavanje mladih nakon fakulteta jer sam nakon diplome bila na porodiljnom dopustu.

Unatoč tome, priliku mi je pružila odvjetnica Sanja Vukina u čijem uredu sam ostala dvanaest godina. Jako sam joj zahvalna jer je prepoznala moje kvalitete i omogućila mi upis u imenik odvjetnika. U tom uredu sam upoznala predivne ljude, postala sam i sudski tumač, a u međuvremenu sam rodila još dvoje djece.

Nakon dugogodišnjeg rada u poznatom zagrebačkom odvjetničkom društvu, dala si otkaz. Zajedno s dvije kolegice osnovala si odvjetničko društvo. Što je presudilo za odlazak u poduzetnički svijet?

Odvjetničko društvo je osnovano 2019. Nakon dvanaest godina na istom mjestu sam počela razmišljati o promjeni. Čak sam bila na nekoliko intervjua za radno mjesto izvan odvjetništva.

Presudila je moja kolegica i danas partnerica Jasmina koja je htjela osnovati vlastito odvjetničko društvo i htjela je partnera. Bila je izrazito uvjerljiva. Poručila mi je da razmislim, ali da mi moramo stvarati svoju priču i da je vrijeme sada ili nikada.

Tada sam imala 37 godina i djeca su imala 12, 8 i 3 godine. Suprug je smatrao da je to dobra ideja i dao mi je punu podršku, a ja sam napustila siguran posao i uputila se u nešto sasvim neizvjesno.

Koji su najveći izazovi s kojima si se susrela kada si s kolegicama osnovala odvjetnički ured? Koliko se stvarnost razlikovala od predodžbe koju si imala?

Jedan od izazova je svakako bila silna administracija i popratni poslovi da sve pokrenemo da uopće počnemo raditi. Sad sam bila s one druge strane koju brine trošak plaća, zakupa i održivost poslovanja uopće. Stvarnost je bila u skladu s očekivanjima izuzev količine troškova koji prate jedno poslovanje.

Odvjetništvo se jako razlikuje od američkih serija i filomva

Serije i filmovi odvjetnice i njihov posao često prikazuje kao seksi i fancy zanimanje. Koliko se stvarni život odvjetnice razlikuje od onoga što gledamo na malim ekranima?

Američke serije i filmovi se jako razlikuju od odvjetništva u Hrvatskoj. Vrlo često nema tu ništa glamurozno jer odvjetništvo podrazumijeva odlazak u razne institucije, sudove, a ponekad i beskrajna čekanja. Često imamo ročišta i obveze izvan Zagreba pa veći dio dana provedem u autu. Jednom sam došla na očevid u cipelama na petu, a onda sam shvatila da s vještakom moram obići cijelu njivu i nisam se osjećala nimalo fancy. Mislim da smo se svi pomalo zanosili s tim serijama, ali one nemaju veze s hrvatskom stvarnošću.

Majka si troje djece, osnovnoškolca, srednjoškolca i studentice. Koliko je majčinstvo utjecalo na tvoj poslovni put? Živiš u Velikoj Gorici, a radiš u Zagrebu što znači svakodnevna putovanja, tu su još i službena putovanja izvan Zagreba i druge obveze?

Majčinstvo me na neki način spasilo od posla, natjeralo me da ugasim posao svaki dan i da me ne obuzme jer je odvjetništvo posao bez radnog vremena. Morala sam biti organizirana i posložena u poslu jer su me kod kuće čekala djeca kojima se trebam posvetiti.

Jedno vrijeme smo se bavili mišlju bi li nam bilo praktičnije živjeti u Zagrebu, ali vrlo brzo smo napustili tu ideju. Mislim da nam niti jedan kvart u Zagrebu ne može ponuditi kvalitetu života koju imamo u Velikoj Gorici. Djeca puno toga obavljaju sama, tu su im baka i deda čiji stan predstavlja njihov drugi dom i život u Zagrebu bi nam bio puno stresniji.

Mi zajedno putujemo autom svaki dan na posao i s posla i to zajedničko vrijeme koristimo za planiranje obiteljskih obveza, dogovor oko dječjih aktivnosti i sl. tako da i svakodnevna putovanja nisu gubitak vremena.

Suprug je moj partner i velika podrška

Koje su najveće teškoće s kojima se susrećeš kao majka, supruga i poduzetnica?

Jako je teško uskladiti sve navedene uloge. Zapravo, uvijek je jedna dimenzija života zakinuta i mene često prati unutarnji osjećaj krivnje. Ako nisam angažirana oko posla, vrtim po glavi rokove i obveze. A kad ostanem duže na poslu ili moram raditi za vikend, muči me što nisam s djecom.

Moj suprug je moj partner i snosimo teret kućanstva i odgoja jednako i uvijek mi je podrška, ali uz troje djece nije lako ako je jedan roditelj odsutan.

Uspijevaš li pronaći malo vremena samo za sebe, za opuštanje, ženska druženja s kolegicama i prijateljima…?

Kako su djeca starija, tako i ja postajem slobodnija. Već su samostalni i puno je lakše. Zadnjih par godina otputujem sa sestrom na par dana i to je stvarno vrijeme za nas dvije i prava uživancija. Nađe se vremena i za kavu s prijateljicama, ali uvijek je to isplanirano i najavljeno unaprijed, uz praćenje obveza taj dan.

Koje su najveće zamke vođenja privatnog posla i usklađivanja s obiteljskim obvezama i kako ih prevladati?

Najveća zamka je što u privatnom poslu ovisiš o sebi i moraš biti na raspolaganju i u svako doba. Ne želim odbiti novu suradnju, posao ili priliku. Dodatni problem je današnja dostupnost uz mobitel i e-mail. Formalno radno vrijeme se izgubilo.

Stoga su moj posao i obiteljske obveze isprepleteni. Djeca su naviknuta na mogućnost da moram kod kuće nešto napraviti za posao i isključiti se na sat-dva, ali nastojim takve obveze odraditi jako rano ili jako kasno dok spavaju.

Uspijevaš li postaviti granice između poslovnih i privatnih obaveza? Koji su tvoji načini za organizaciju vremena i prioriteta kao poduzetnice?

Često ne uspijevam. Imam osjećaj da na poslu nikad nisam potpuno slobodna od privatnih obveza, a za vrijeme privatnih obveza, posao me prati posvuda pa i na godišnji odmor na koji obavezno nosim računalo.

Međutim, isto tako sama raspoređujem svoje vrijeme i mogu odlučiti da ću otići na posao kasnije i ujutro nešto privatno obaviti. Dakle, sloboda koju imam prilikom organizacije radnog vremena mi omogućava da si posložim prioritete za svaki dan.

Za uspješne muškarce obično se kaže da iza njih stoji supruga koja nosi tri kantuna (kuta) kuće. Tko stoji iza uspješne poslovne žene?

Iza moje karijere i poslovnog puta stoji svakako moj suprug koji je svaki put podržao svaku moju odluku, da postanem odvjetnica, da postanem sudski tumač, da ostavim siguran posao i osnujem odvjetničko društvo. Suprug je i sam u privatnom sektoru. Ono što moram napomenuti da iza nas oboje stoje moji svekrva i svekar.

Kad sam rodila prvo dijete, svekrva je bila u mirovini i preuzela brigu oko djeteta kad je imalo jedanaest mjeseci, a ja sam počela raditi. Tako je bilo za svih troje djece. Iako su išli kasnije u vrtić, sve ih je čuvala do druge ili treće godine.

Da nije bilo svekrve, ja danas ne bi bila tu gdje jesam. Mi se šalimo da svekrva vodi jednu obiteljsku menzu i da sve dočekuje i ispraća, prati školski raspored i aktivnosti. Svekar je dežurna taxi služba. Svake godine na njihovom zidu osvane novi raspored u bojama za svako dijete.

Svekrva i svekar su baka i deda za poželjeti i zapravo su nam pomogli i omogućili da su djeca uvijek zbrinuta ako smo mi odsutni, a da i ja i suprug možemo jednako biti posvećeni poslu.

Od žena se očekuje da budu angažirane majke

Koji su po tvom iskustvu najveći izazovi s kojima se žene poduzetnice susreću u Hrvatskoj danas?

Žene poduzetnice su razapete između uloge koja im je dodijeljena u tradicionalnoj obitelji i želje da budu uspješne u samostalnom poslu što zahtijeva veliku žrtvu. Imam osjećaj da društvo danas očekuje od žene da bude angažiranija majka nego ikad prije, a pritom ona sama želi biti uspješna u onome što radi i reprezentativna što isto zahtijeva trud i vremenski angažman. Ako je žena u svemu tome potpuno sama, mislim da to ne može ostvariti.

Što bi savjetovala ženama koje tek ulaze u svijet poduzetništva?

Ako su donijele odluku i imaju ideju za poslovnu priču, savjetujem da se odvaže i da probaju. Najgore što se može dogoditi je da shvate da to nije za njih. Ali ako ne probaju, nikad neće ni znati. Možda ih taj korak u poduzetništvo odvede u nekom trećem smjeru. I u konačnici, što ako uspiju?

Kako procjenjuješ položaj poduzetnica u Hrvatskoj danas? Koje prepreke su još prisutne?

Glavna i prva prepreka su obrasci ponašanja koje smo preuzeli od svojih roditelja prema kojima je majka ta koja brine o djeci i kućanstvu. Često čujem rečenicu: „Mama je ipak mama.“

Žena doslovno osjeća krivnju ako pokuša napraviti nešto za sebe. Očeve koji sudjeluju u svim kućanskim poslovima, koji su angažirani oko djece jednako kao žena ističemo kao iznimku koja zaslužuje pohvalu dok isti zapravo rade minimum koji zahtijeva bilo koji odnos, brak i roditeljstvo. To je najveća prepreka. Žene niti neće doći do financiranja i poticaja ako im je glavna prepreka vlastito okruženje.

Osim hrabrosti i odvažnosti, koje su, prema tvom iskustvu, ključne vještine i osobine koje žene trebaju razvijati da bi uspjele u poslovanju?

Ključne vještine i osobine koje žene trebaju razvijati su otpornost na neugodne situacije, pregovaračke sposobnosti, samouvjerenost i sposobnost da delegiraju poslove na radnom mjestu i u kućanstvu.

Kad pogledaš unatrag, jesi li požalila što su postala poduzetnica? 

Nisam. Naravno da imam i napornija i lakša razdoblja, ali u konačnici sama gospodarim svojim vremenom i puno sam fleksibilnija u organizaciji poslovnih i obiteljskih obveza. Kako djeca postaju starija, vidim da im je drago i da su ponosni da im je mama poslovna žena.

**** OVAJ TEKST DIO JE PROJEKTA ”ŽENE U BIZNISU“ GORICE.INFO I VG BUSINESS FORUMA****

Objava Odvjetnica Ivana Stojan: U privatnom poslu ovisiš o sebi i stalno moraš biti na raspolaganju pojavila se prvi puta na Gorica Info.

Emily Nović, mlada je gorička poduzetnica i naša treća sugovornica u serijalu „Žene u biznisu“. Diplomirala je na Fakultetu političkih znanosti, radila kao novinarka, a onda odlučila postati poduzetnica i baviti se odnosima s javnošću i digitalnim marketingom.

Zašto si odabrala baš novinarstvo za svoj profesionalni put?

U novinarstvo sam ušla još tijekom studija na Fakultetu političkih znanosti, gdje sam se orijentirala na smjer za odnose s javnošću te digitalne medije, ali već od prvih dana fakulteta počela sam raditi i volontirati u struci.

Taj početak nije bio slučajan, novinarstvo me oduvijek privlačilo zbog dinamike, neposrednog kontakta s ljudima i društvene važnosti koju (barem bi) ta profesija trebala imati. I danas ga volim i nosim sa sobom, no kroz godine rada, postalo mi je sve jasnije da je riječ o struci koja iznimno iscrpljuje, a sve manje daje zauzvrat – ne samo u financijskom smislu, nego i u pogledu priznanja, stabilnosti i osnovnog poštovanja prema ljudima koji taj posao rade odgovorno.

Posebno u današnje vrijeme, kada se mediji bore s brzinom, površnošću i sve većim pritiskom tehnologije (uključujući AI), često se pitam ima li novinarstvo budućnost kakvu zaslužuje – i žao mi je što se u sve većoj mjeri gubi njegova stvarna vrijednost.

Što te motiviralo da pokreneš vlastiti obrt za digitalni marketing?

Moj odlazak iz klasične redakcijske uloge nije bio napuštanje struke, već transformacija. Znanja i vještine koje sam stekla u novinarstvu – pisanje, analiza, komunikacija, rad pod pritiskom, danas koristim u području digitalnog marketinga, odnosa s javnošću i content strategije kroz vlastiti obrt.

Umjesto da pišem za tuđe platforme, odlučila sam kreirati vlastitu. I to je ono što me danas pokreće, stvaranje sadržaja s vrijednošću, ali u ritmu i formatu koji sami biramo.

Pokretanje vlastitog obrta bila je prirodna posljedica moje želje za samostalnošću i profesionalnim razvojem u smjeru koji me ispunjava. Od početka karijere osjećala sam da me najviše motiviraju poslovi u kojima mogu kombinirati kreativnost, strategiju i komunikaciju s ljudima. Rad u digitalnom marketingu, osobito na području društvenih mreža i community managementa, omogućuje upravo to – stvaranje stvarne vrijednosti za klijente kroz vidljivost, angažman i autentično brendiranje.

Kada sam dodatno završila program online marketinga i internetskog brendiranja na Institutu za menadžment, shvatila sam da je pravi trenutak da krenem vlastitim putem. Uz prethodno završen studij novinarstva s usmjerenjem na odnose s javnošću, osjećala sam se dovoljno pripremljenom da preuzmem odgovornost i kreiram vlastitu poslovnu priču.

Predstavi nam svoj obrt “Kreative mi” i djelatnosti kojima se baviš.

Obrt “Kreative mi” specijaliziran je za digitalni marketing s naglaskom na social media i community management, izradu sadržaja, vizualnu komunikaciju te strateško pozicioniranje brendova. Cilj djelovanja mojeg obrta nije samo „voditi profile“, već klijentima pružiti cjelovitu uslugu izgradnje njihove digitalne prisutnosti kroz pažljivo osmišljene kampanje, redovitu komunikaciju sa zajednicom te estetski i sadržajno dosljedan nastup na svim kanalima.

Naravno, u spektru mog djelovanja nerijetko se nađe i savjetovanje u području odnosa s javnošću, izrada sadržaja za web i newslettere te vođenje manjih PR kampanja za lokalne brendove i događanja. Svaki projekt tretiram individualno, s naglaskom na potrebe i autentičnost klijenta.

Moji klijenti su iz različitih sektora

Koji su ti glavni poslovi i projekti u ovom trenutku?

Trenutačno radim s raznovrsnim klijentima iz područja turizma, ugostiteljstva i tehnologije, gdje pružam sveobuhvatnu podršku u digitalnom marketingu – od kreacije sadržaja i vođenja društvenih mreža, do vizualne komunikacije i strateškog planiranja.

Tu su putničke agencije, za koje izrađujem newslettere, vodim komunikaciju i kampanje na društvenim mrežama, te izrađujem vizualno strukturirane putničke templatee. Također surađujem s Turističkom zajednicom Velike Gorice, gdje radim na promociji lokalnih sadržaja kroz digitalne kanale – uključujući storytelling, upravljanje društvenim mrežama, najave događanja i osmišljavanje promotivnih kampanja. U području ugostiteljstva vodim digitalnu komunikaciju za jedan velikogorički restoran, fokusirajući se na sezonsku ponudu, brendiranje i odnose s publikom kroz društvene mreže.

Jedan od najuzbudljivijih i najinovativnijih projekata u kojem sudjelujem zadnje dvije godine je suradnja sa SaaStankom – mladom, ali vrlo ambicioznom tech i SaaS zajednicom koja se rapidno razvija i okuplja stručnjake iz svijeta softverskih rješenja, tehnologije i digitalnih inovacija. SaaStanak je platforma s izrazito snažnim potencijalom za umrežavanje i razmjenu znanja unutar regionalne IT scene, a nedavno smo organizirali i drugu konferenciju sa 500+ ljudi!

U digitalnom marketingu konkurencija je poprilično velika. Gdje pronalaziš klijente?  

Većina mojih klijenata dolazi putem preporuka, na čemu sam jako zahvalna. Uz to, često me angažiraju i pojedinci koji grade osobni brend ili trebaju podršku u komunikaciji na društvenim kanalima, a nerijetko ponudu za projektom ili klijentom pronađem i na Linked In kanalu.

Najvažnije je bilo krenuti u poduzetništvo

Koji su bili najveći izazovi u samom početku poslovanja?

Najveći izazov bio je taj prvi skok – odluka da se stvarno upustim u poduzetništvo. Po prirodi sam overthinker, pa sam se danima vrtjela u krugu pitanja: “Hoće li ovo uspjeti?”, “Je li pravi trenutak?”, “Što ako ne ide?” – i naravno, klasik – “Jesam li trebala samo otići na siguran posao od 8 do 4?”

Nisam sama vodila računovodstvo, to sam odmah prepustila profesionalcima, ali sve ostalo – organizacija, komunikacija s klijentima, planiranje sadržaja, rokovi, ideje, strategije – bilo je na meni. U početku mi je najviše vremena oduzimalo objašnjavanje što zapravo znači kvalitetan community management i zašto nije isto objaviti fotografiju i izgraditi zajednicu. Srećom, rezultati su s vremenom počeli govoriti sami za sebe, a s njima je došlo i više sigurnosti i povjerenja u vlastiti rad.

Kako je biti mlada poduzetnica u Velikoj Gorici i Zagrebačkoj županiji?

Biti mlada poduzetnica u lokalnoj zajednici poput Velike Gorice ima svojih prednosti. Povezanost s lokalnom zajednicom, prepoznatljivost i mogućnost sudjelovanja u razvoju lokalnih inicijativa stvaraju dobar temelj za rast, osobito kad klijenti cijene i podržavaju rad lokalnih kreativaca.

Grad Velika Gorica nudi i subvencije za nabavku opreme, što je meni osobno u početku puno značilo. Prvu godinu, nakon otvaranja obrta, subvencije grada su bile pravi vjetar u leđa jer sam dobila veći dio novčanih sredstava za nabavku opreme. Do sada sam imala priliku dvaput aplicirati na natječaj te ostvariti pravo na novčanu potporu za nabavu opreme.

Zagrebačka županija također nudi određene mjere podrške, no vjerujem da još ima prostora za napredak, osobito u segmentima edukacija, mentorstva i umrežavanja, što bi mnogim poduzetnicima početnicima olakšalo prve korake.

Koje prednosti i nedostatke vidiš u tome što si mlada poduzetnica?

Prednosti su svakako energija, entuzijazam, otvorenost za nove tehnologije i stalna spremnost na prilagodbu. Mladost često donosi fleksibilnost i hrabrost da se riskira, istražuje i uči kroz praksu.

Digitalni marketing kao područje rada nudi jako puno slobode, u smislu organizacije vremena i mogućnosti da se posao vodi na daljinu, što dugoročno otvara prostor za balans između privatnog i poslovnog života.

S druge strane, izazov je što kao mlada poduzetnica još uvijek gradiš temelje, profesionalne i osobne. Jedan od nedostataka koji osjećam je nesigurnost u kontekstu budućeg majčinstva. Primanja za obrtnice na porodiljnom, koliko sam informirana, vrlo su skromna, što otežava planiranje obitelji kada si obrtnica i sve ovisi o tebi.

Teško je paralelno razvijati posao i razmišljati o pauzi koja financijski nije realna, posebno ako nemaš tim ni zamjenu. Smatram da je digitalni marketing idealno područje gdje se može  kombinirati roditeljstvo i posao od kuće. Ali ako želiš biti odlična majka i uspješna poduzetnica, to zahtijeva ozbiljno planiranje i sustavnu podršku. To u Hrvatskoj još uvijek nije dovoljno dobro riješeno. Ipak, nadam se da će s vremenom taj balans postati realniji za žene koje biraju poduzetnički put.

Učim uspostaviti ravnotežu između privatnog i poslovnog života

Kako usklađuješ privatni život i poslovne obaveze?

Učim iz dana u dan. Radim puno, ali svjesno njegujem ravnotežu između poslovnog i privatnog života. Redovito prakticiram rutine koje me pune energijom, ostavljam vrijeme za druženje i boravak u prirodi, a vikendi, koje uspijem provoditi bez radnih sati, rezervirani su za „punjenje baterija“. Smatram da dobar poduzetnik mora znati kako se regenerirati da bi mogao dugoročno funkcionirati kvalitetno.

Koji su po tvom mišljenju najveći izazovi s kojima se suočavaju poduzetnice danas?

Glavni izazovi su financijska nesigurnost u trenucima kada bi sustav trebao nuditi veću podršku, primjerice kod trudnoće i porodiljnog dopusta. Tu još uvijek postoji značajan prostor za poboljšanja. Uz to, imam dojam da žene često moraju dodatno dokazivati svoju kompetenciju u poslovnom okruženju, pogotovo ako su mlade i samostalne. Međutim, uz profesionalnost, rezultati najviše govore – i predrasude se s vremenom povlače.

Jesi li u svom poslovanju osjetila neke specifične prepreke zbog spola?

Srećom, nisam osobno doživjela diskriminaciju na temelju spola, iako sam itekako svjesna da mnoge žene u poslovnom svijetu još uvijek nailaze na takve prepreke

No, ono s čim sam se često susretala jest podcjenjivanje zbog dobi i profesije, pogotovo u vrijeme dok sam radila kao mlada novinarka. Nerijetko sam znala čuti izraze poput „novinarčić“ ili čak „dnovinar“, samo zato što sam obavljala svoj posao. Takav pristup me duboko pogađao jer smatram da nikoga ne bi trebalo omalovažavati zbog godina, iskustva u nastajanju ili zato što radi u medijima, posebno kada svoj posao obavlja s integritetom.

Budite otvorene za mentorstvo i umrežavanje

Što bi savjetovala mladim ženama koje razmišljaju o pokretanju vlastitog posla?

Ako postoji želja i ideja, krenite, čak i ako nemate sve savršeno posloženo! Nitko ne zna sve na početku, ali upornost, učenje i rad s vremenom donesu rezultate. Budite otvorene za mentorstvo, umrežavanje i gradite odnos povjerenja sa svojim klijentima. Ključ je u autentičnosti i dosljednosti.

Koliko su ti pomogle potpore Grada Velike Gorice i Zagrebačke županije? Koliko je dobivanje bespovratnih potpora utjecalo na tvoje poslovanje?

Potpore su uvelike olakšale pokretanje obrta – omogućile su mi ulaganje u profesionalne alate, dodatne edukacije i resurse koje inače možda ne bih mogla tako lako priuštiti. Izravno – omogućile su mi početno ulaganje u kvalitetu usluge, što mi je donijelo zadovoljne klijente i nove preporuke. Neizravno – dale su mi osjećaj sigurnosti i vjetar u leđa da se mogu posvetiti razvoju obrta bez stalne zabrinutosti oko osnovnih troškova. No isto tako, moram istaknuti da bez potpora za samozapošljavanje od Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, vrlo vjerojatno, ne bih tako lako krenula u poduzetništvo i odlučila postati samozaposlena.

Poduzetništvo je i mentalni izazov

Koje dodatne mjere podrške smatraš korisnima za poduzetnike početnike?
Osim financijske pomoći, izuzetno bi korisna bila mentorska podrška, praktične edukacije iz područja poduzetničke prakse (porezi, pravna pitanja, upravljanje vremenom), ali i psihološka podrška u vidu savjetovanja. Poduzetništvo je i mentalni izazov, osobito za one koji sve rade sami. Mislim da postoje razne edukativne radionice koje su organizirane s ciljem informiranja poduzetnika te preporučujem odlazak na svaku od njih, posebice kada postoje bilo kakve nejasnoće u vezi poslovanja ili poduzetništva.

Kao žena koja vodi vlastiti obrt, s kojim si se najvećim izazovima susrela u poduzetništvu?

Najveći izazov za mene je bio tempo koji sama sebi često namećem. U nekim periodima zna proći i nekoliko tjedana u kojima jurim od zadatka do zadatka, bez prostora za pauzu ili vrijeme za sebe. Kad vodiš obrt i sve operativno ovisi o tebi, vrlo lako upadneš u ritam u kojem posao postane sve – i dan i noć.

U takvim trenucima, meni osobno, najviše nedostaje vremena za privatni život, obitelj, prijatelje, a samim time i za dugoročno planiranje važnih osobnih stvari. Također, jedno od pitanja koje mi se nameće je “Kako uskladiti poslovni rast i stabilnost s osobnim ciljevima?” Vjerujem da nisam jedina kojoj je to izazov, pogotovo u kreativnim i samostalnim zanimanjima. No trudim se naći balans i korak po korak stvarati uvjete u kojima će biti moguće ostvariti oboje – i profesionalne ambicije i osobne snove.

Ženama treba više institucionalne podrške

Kako procjenjuješ položaj poduzetnica u Hrvatskoj danas?

Napredak postoji, ali još uvijek osjećamo strukturalne prepreke. Važno je da se ženama pruži više institucionalne podrške, ali i medijskog prostora kako bi se razbijali stereotipi o ženama u poduzetništvu. Žene imaju znanje, viziju i upornost – potrebno je samo osigurati im ravnopravan okvir djelovanja.

Koje su, prema tvom iskustvu, ključne vještine i osobine koje žene trebaju razvijati da bi uspjele u poslovanju?

Samopouzdanje, emocionalna inteligencija, dobra organizacija i sposobnost komunikacije. Također, (jako) važno je znati postavljati granice, biti odlučan, ali i suosjećajan. Dugoročna uspješnost ne dolazi samo iz stručnosti, već i iz odnosa koji gradimo – prema sebi, suradnicima i klijentima.

Koji su ti planovi i ciljevi za razvoj “Kreative mi” u sljedećih nekoliko godina?

Planiram proširiti tim i delegirati dio operativnih zadataka, ali u budućnosti vidim “Kreative mi” i kao mali kreativni studio koji povezuje marketing, edukaciju i društvenu odgovornost kroz digitalne alate.

Kada se probudiš, jesu li tvoje prve misli o novim projektima ili brineš o računima i troškovima?

Imam tu sreću da trenutačno radim s klijentima koji mi daju veliko povjerenje, i zahvaljujući tome osjećam određenu stabilnost, ne moram svakodnevno brinuti o tome hoće li posao doći i hoću li moći pokriti osnovne troškove.

Naravno, tu i tamo se pojavi nesigurnost i pitam se hoće li ovako biti i za šest mjeseci, jer poduzetništvo nikada nije potpuno predvidivo. No većinom razmišljam o postojećim projektima, o tome kako ih dodatno unaprijediti, kako klijentima ponuditi još veću vrijednost i ostati nekoliko koraka ispred očekivanja.

Koje ti je razdoblje bilo najteže u protekle dvije godine u privatnom poduzetništvu i zašto?

Osobno, najzahtjevniji mi je bio period prije samog otvaranja obrta i sami počeci, to razdoblje neizvjesnosti i stalnog preispitivanja. Pitanja poput “Jesam li donijela pravu odluku?”, “Što ako nešto pođe po zlu?”, “Hoću li uspjeti uopće pronaći klijente?” vrtjela su mi se svakodnevno po glavi.

No, nakon prva dva klijenta, stvari su se počele slagati, dobila sam potvrdu da postoji potreba za onim što radim i da se trud isplati. Od tog trenutka sve je išlo lakše – ne nužno jednostavno, ali s više povjerenja u vlastite sposobnosti i osjećajem da sam na dobrom putu.

**** OVAJ TEKST DIO JE PROJEKTA ”ŽENE U BIZNISU“ GORICE.INFO I VG BUSINESS FORUMA****

Objava Emily Nović: Žene se često moraju dodatno dokazivati, posebno ako su mlade i samostalne pojavila se prvi puta na Gorica Info.

Naša druga sugovornica u serijalu „Žene u biznisu“ je Monika Antolović, fitoaromaterapeutkinja i vlasnica “Aromarice”, biljne ljekarne u koju dolaze brojni građani kada zatrebaju stručne savjete i biljne pripravke.

S Monikom razgovaramo o izazovima ženskog poduzetništva, kako se odlučila baviti upravo fitoromaterapijom, može li se dobro živjeti od ovog posla, koliko je važna edukacija u poduzetništvu…

Otkud ljubav i interes za aromaterapijom i fitoterapijom?

Po struci sam komercijalist, ali sam specijalizirana za posebne proizvode porijeklom iz biljaka, dakle biljne iscrpine u obliku tinktura, suhih ili tekućih ekstrakata, eteričnih ulja ili hladno tiještenih ulja. Prije otvaranja biljne drogerije “Aromarica”, radila sam za prvu takvu u Zagrebu, popularnu Terra Organicu, gdje je vlasnica konstantno ulagala u naše znanje, te nas educirala u suradnji s dr. Striborom Markovićem, ocem fitoaromaterapije u Hrvatskoj.

Doktor Marković predaje na riječkom Fakultetu biotehnologije i razvoja lijekova i kod njega sam diplomirala fitoaromaterapiju. Bez njega i Terra Organice ne bi danas bila ovdje i bavila se poslom kojeg neizmjerno volim.

Kako si došla na ideju za pokretanje “Aromarice”, što je bio motiv da otvoriš obrt?

Ponekad u životu presude sitnice i odvedu nas u nekom drugom smjeru. Tako je bilo i sa mnom. Ne mogu reći da sam bila nezadovoljna u Terra Organici. Radila sam posao koji volim, vlasnica je bila korektna u odnosima i poštena u naknadi za rad, klijenti pristojni, ali me izluđivalo putovanje u Zagreb i vječni nedostatak parkinga.

Nisam imala neku ušteđevinu niti veliki početni kapital, ali sam imala znanje i jasnu viziju prema kojoj sam krenula. Tada je svemir jednostavno počeo slagati pomalo sve na svoje mjesto, a putevi su se samo otvarali i vodili me ka “Aromarici”.

Aromarica je rasla polako

Koliko dugo postoji Aromarica? Kako je izgledao razvoj poslovanja od samog početka do danas?

Razvoj poslovanja je tekao sporo, ali osobno vjerujem da se tako grade čvrsti i dugotrajni temelji. Rasla sam polako i povećavala asortiman iz godine u godinu, ostavljajući skoro svu zaradu i dohodak u Aromarici, a isplaćivala sam sebi minimalno koliko sam morala, i kako se ono kaže u narodu, dvaput prevrnula svaku kunu prije trošenja. Aromarica je dvaput preživjela lockdown i karantenu. Ali eto, još uvijek smo nas dvije tu i rastemo zajedno sada već sedmu godinu. Aromarica je otvorena 30. listopada 2019.

Za pokretanje obrta trebaju određena financijska sredstva. Kako si to financirala, vlastitim sredstvima ili podizanjem kredita? Ako je u pitanju kredit, koliko ga je bilo teško dobiti?

Ništa bez financija, da. U kredite i bankarski sustav osobno ne vjerujem, tako da nisam posezala za tim financijskim alatima.

Uzela sam mali poticaj, dodala svoj kapital koji nije bio prevelik, ali sam imala tu prednost da sam dobro poznavala dobavljače i imali smo razvijeno međusobno povjerenje, tako da sam uz odgode plaćanja uspjela napuniti police. Ne krcato kao što su pune danas, ali jesam. Ironično danas mi u banci svako malo nude “povoljno kreditiranje”. Još uvijek je odgovor hvala, ali ne hvala.

Namještaj i police u Aromarici, koji je od ariša, suprug i ja smo sami slagali i montirali. Više on, nego ja, ali i tu smo uštedjeli na majstorima.

Najteže je bilo na početku

Kao žena koja vodi vlastiti obrt, koji su najveći izazovi s kojima se susrećeš u vođenju “Aromarice”? Koliko je administracija (npr. Ortnička komora, Porezna uprava, gradska i županijska…) spremna pomoći kada se pojavi neka izazovna situacija?

Najteže mi je bilo zapravo u početku što se tiče administracije koja je u našoj državi jako uspavana, dokona, spora i poprilično neusklađena, i to je bila najizazovnija situacija u otvaranju obrta. Uskladiti njih sve. Danas nemam više apsolutno nikakvih situacija.

Plaćam sve svoje obaveze prema državi, gradskim poduzećima preko knjigovodstva koje se bavi time, tako da ja svoju energiju trošim samo na svoju materiju i bavim se klijentima, pacijentima i naravno daljnjim edukacijama pošto se u fitofarmaciji konstantno pojavljuju nove informacije, nova istraživanja, moram biti u toku.

Poduzetništvo je životni poziv

Kako je biti žena i poduzetnica u području fitoaromaterapije?

Kao i u svakom zanimanju moraš voljeti to što radiš, zapravo to mora biti tvoj životni poziv, onda je lako. Većina mojih kolega jesu žene. Imamo samo dvoje-troje muških kolega.

Koliko prosječno traje tvoj radni dan? Možeš li kad dođeš kući nakon posla potpuno se isključiti ili radiš i u slobodno vrijeme?

Ne znam koliko mi traje radni dan. Nisam mjerila nikad. Jednostavno krenem u dan, pa kako me odnese. Ponekad se doista zakomplicira, sabije se sve odjednom, a ponekad bude lagan dan.

Naučila sam s godinama ne borit se protiv nijednog. Lagano, pa koliko stignem. Šefa nemam, tako da sama određujem tempo. Na početku sam se znala pogubit i stavljati klijente ispred sebe. Dakle, navečer stižu mailovi, poruke, ja bih odgovarala odmah. Često se zateknem doma da razmišljam što mi ono tamo nedostaje, da moram naručit. Kasnije sam naučila jednostavno da moram imati radno vrijeme i slobodno vrijeme. Kao da radim za nekoga drugoga i dalje. Mora postojati granica kakva takva. I zbog mene i zbog klijenata.

Kako usklađuješ poslovni i privatni život?

Ne usklađujem. Meni je to jedan život. I kad privatno odem na planinarenje biljke su sa mnom. Živim na selu, tako da sam uvijek okružena samoniklim ili uzgojenim biljem i šumom, a imam i dosta egzotičnog kućnog bilja koje isto zahtijeva brigu i pažnju.

Godišnje odmore također provodim ili na divljim planinama ili divljim otocima gdje su opet oko mene biljke i  kolegice iz toga svijeta, a često idemo u berbu biljaka, crnog bora, kantariona i ostalog. Jednostavno, to je moj život.

Kako se nosiš s konkurencijom i promjenama na tržištu prirodnih proizvoda, trendovima koji dolaze s društvenih mreža (sada je jako popularno ricinusovo ulje koje se kapa u pupak…)?

Ponosna sam na našu branšu i kolegice jer nas je malo i povezane smo u smislu da savjetujemo i pomažemo, konzultiramo se, ispravljamo greške i recepte često, tako da ih ni ne gledam kao konkurenciju. Kroz ovaj naš svijet ide nekako i duhovnost, pa samim time ima manje ovih prizemnih osjećaja ljubomore, zavisti ili sličnog. Tu sam sretna.

Promjena na tržištu uvijek ima, i to je u redu jer moramo naprijed sa znanjem i novitetima. Jasno, puno je i pomodnih informacija u bespućima interneta, kao i nadriliječništva, šarlatanstva, lažnog predstavljanja, ali ja ne mogu to ispraviti niti trošiti energiju na takve.

Svako danas može u Googlu i provjeriti transparentnost osobe ili stranice.

Ovo je stil života, ne posao za zaradu

Može li se danas ugodno živjeti od obrta odnosno od aromaterapije i prodaje prirodnih pripravaka?

Zaradim za kruh i mlijeko, naravno. Obogatiti se neću i to je isto sigurno. Ovisno je o osobi što želi u životu, ako želi novac, neka otvori kafić ili se bavi dionicama na burzi. Ovo nije taj svijet, mi nismo takvi ljudi. Ovo je stil života, ne posao za zaradu.

Koji bi savjet dala mladim poduzetnicima koji razmišljaju o pokretanju sličnog obrta? Što je najvažnije u poduzetništvu?

Mislim da nisam prava osoba za davanje savjeta o poduzetništvu. Ja sam slijedila neku svoju intuiciju, neki svoj unutarnji glas, imala svoj tempo i imala dosta sreće u svemu.

Pravne savjete i alate za poduzetništvo još uvijek ne znam. Mislim da je samodisciplina najvažnija kao i zdrav temelj te korektnost prema klijentima i prema dobavljačima, onda je vrlo mala mogućnost za nesporazum ili neki konflikt.

Povremeno vodiš radionice o izradi prirodnih kozmetičkih proizvoda za koje vlada veliki interes. Koliko ti znači takva podrška lokalne zajednice?

Vodim da, i to mi je neizmjerno veselje. Kontakt s ljudima, povratne informacije i znanje koje se množi, uvijek me napune pozitivnom energijom. Pogotovo me vesele radne radionice gdje polaznice svojim rukama stvore neku kremu, melem, kuglicu za kupanje ili slično. Jako su ponosne na sebe i to me baš, baš veseli. Danas slabo svi zajedno stvaramo svojim rukama, a to je iznimno važno. Pogotovo kod djece koja su uvijek dobrodošla na svim mojim radionicama i to besplatno.

Podrška lokalne zajednice je od početka bila doista velika jer sam prva velikogorička biljna ljekarna, te sam htjela da ova ljekarna bude kutak zdravlja i ljepote, a to su prepoznali redom svi i sam gradonačelnik je došao na otvorenje i dao nam punu podršku.

Koliko pratiš trendove u aromaterapiji i fitoterapiji? Danas puno ljudi bira prirodne proizvode, čajeve, liječenje biljem, uljima…

Trendove i novosti u fitofarmaciji pratim svakodnevno, najviše preko stručnih stranica Plantagea.hr i našeg mentora dr. Stribora Markovića, te preko grupa sa kolegicama. Aromaterapiju i izradu prirodne kozmetike preko naše Mirele Ilenić, pionirke u izradi prirodne kozmetike i njezine stranice Mireille Lab.

Kod biljnih lijekova često se mijenjaju standardizacija i dnevne doze, zbog novih kliničkih istraživanja, tako da se pratiti mora. Kod izrade prirodne kozmetike Mirela pak skoro na mjesečnoj bazi donosi novitete iz svijeta u izradi prirodne kozmetike, novih emulgatora, prirodnih konzervansa, ambalaže i ostalog tako da moram pratiti i nju.

Koje dodatne mjere podrške smatraš korisnima za poduzetnike početnike?

Imamo VEGOR-u koja edukacijama pomaže početnike, surađuju i s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje koji nude razne mjere samozapošljavanja i pogodnosti. Nadalje, tu je Poduzetnički centar gdje su početnicima poduzetnicima dostupni uredi besplatno sa internetom, gdje mogu dogovoriti sastanak sa klijentom u slučaju da još nemaju radni prostor, postoje i  konferencijske sale gdje se mogu odraditi razna predavanja i prezentacije, tako da to uvelike olakšava.

Kako procjenjuješ položaj poduzetnica u Hrvatskoj danas? Koje prepreke su još prisutne?

Ravnopravne smo na papiru, ali još uvijek nismo u potpunosti ravnopravne. Imamo priliku, ali svakako je ženi teže priliku iskoristiti, pogotovo ako je mlada majka s malom djecom. Jednostavno je to tako, jer i ako ima podršku obitelji ili dadilju, majka je emocionalno razapeta između ta dva svijeta.

Uvijek navijam za ženu i tvrdim da nam je svaku prepreku duplo teže prijeći nego muškarcu, i dvostruko truda moramo uložiti.

Složenija smo bića od muškaraca i često nama upravljaju emocije. Naše ili tuđe.

Žene trebaju učiti od muškaraca

Koje su, prema tvom iskustvu, ključne vještine koje žene trebaju razvijati da bi uspjele u poslovanju i uspješno vodile vlastiti posao

Trebamo učiti od muškaraca. Pojednostaviti. Svesti na racionalno i razumno. Isključiti emociju. Vježbati to. I poštovati sebe, ako želimo da nas poštuju drugi. Taj proces će trajati dugo jer smo generacija koja nije tako odgajana. Usađeno je u nas da je u redu trpjeti, stavljati tuđe potrebe i želje ispred svojih. A to nije ispravno.

To se zove samopoštovanje i mi žene ga moramo naučiti izgraditi.

Organizacija i planiranje nam je većini urođeno, samim tim i upravljanje, tako da je taj dio u redu.

Mnoge poduzetnice i poduzetnici dan počinju s mislima na svoj posao, račune, probleme… Jesu li tvoje prve misli o novim proizvodima koje želiš ponuditi u “Aroamarici” ili brineš o računima, plaćanju troškova i sličnim mukama…?

Računi su dio života. Tako i gledam na njih. Kao na prolazan problem, jer on to i jest. Ispočetka me to znalo mučiti, ali razmišljam ovako: do sada sam sve uspjela riješiti, uz karantenu zbog korona virusa, uz potrese, uz rat u Ukrajini, pa u Palestini…. pa uvijek je neki problem. To je život. Plivaš, ne staješ…

Asortiman stalno širim i da, to me veseli. Učiti mehanizme djelovanja noviteta, nove biljke, egzotične biljke.

Trenutno smo u zen fazi. Stabilno i dobro. Tako da tek sad malo uživam u plodovima rada i odricanja, i neka ostane na tome. Zasad. 

**** OVAJ TEKST DIO JE PROJEKTA ”ŽENE U BIZNISU“ GORICE.INFO I VG BUSINESS FORUMA****

Objava Monika Antolović, “Aromarica”: „Nisam imala veliki početni kapital, ali sam imala znanje i viziju“ pojavila se prvi puta na Gorica Info.