U Područnoj knjižnici Galženica na Matičinom četvrtku održano je predavanje na temu Turopoljski i pokupski doseljenici – posljednji govornici kajkavskoga u Rumunjskoj.
Veoma zanimljivo i opsežno predavanje održali su profesori Ivana Olujić i Petar Radosavljević s Katedre za rumunjski jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Sandra Požar iz Staroslavenskog instituta.
Riječ je o rezultatima trogodišnjeg istraživanja i rada na projektu “Kajkavci i Šokci u rumunjskom Banatu”. Potpora ovom projektu je Odsjek za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i vrijedno je izlaganja javnosti što je i cilj ovog i sličnih predavanja.
Kompetentnost predavača je neupitna jer su u tom projektu od samih početaka, a predavanje se sastojalo od nekoliko cjelina. Najbitnije se odnosilo na današnju geografsku i demografsku sliku pokupskih kajkavaca u Rumunjskoj, na razlog i način njihovog preseljenja te očuvanje materinjeg jezika, običaja i usmene predaje.
Glede pismene predaje istaknuto je dosadašnje istraživanje povijesti i jako vrijedna studija Kolonije hrvatskih plemića u Banatu, rad Ante Messnera-Sporšića iz 1931., zatim Stjepana Krpana u knjizi o manjinskim zajednicama i u novije vrijeme istraživanje prof. dr. sc. Vladimira Čavraka (2015.). U međuvremenu istraživan je jezik banatskih govora, radovi Živkovića, Berkovića i Vespoa, zatim 70-ih i 80-ih godina Ivana Vrabeca. Tu je i još uvijek neobjavljeni rad dijalektologa Mije Lončarića (2008.).
Seoba u doba Vojne krajine
U vrijeme preseljenja pokupskih kajkavaca, geografska slika Europe bila je puno drugačija od današnje i tadašnja seoba Hrvata bila je unutar Habsburške monarhije. Do seobe je došlo zbog reorganizacije Vojne krajine u drugoj polovici 18. st. kada je zagrebačkoj biskupiji oduzeto veliko pokupsko dobro, a biskupija dobiva zamjensko zemljište u Banatu uz samu granicu s Rumunjskom.
Kajkavci se naseljavaju u Keči u dvije županije na samoj rumunjskoj granici gdje su se naselili i Hrvati Karaševci u sedam sela.
Na predavanju su predstavljene i dvije knjige o povijesti pokupskih kajkavaca u rumunjskoj Keči, autora Adama Miksića – memoarska proza (2014.) i knjiga njegovog unuka Franje Miksića, genealogija Hrvata iz Keče (2020.).
– Sveučilište u Zagrebu provelo je istraživanja u dva navrata, studeni 2021. i 2022. posjetom kečanskim kajkavcima u vrijeme blagdana seoske zaštitnice sv. Katarine aleksandrijske (sv. Kate, 25. studeni).
Mladi u Rumunjskoj ne govore kajkavski
Istraživanje je provedeno s 10 stanovnika starije životne dobi (od 50 do 80 godina). Došlo se do veoma zanimljivih spoznaja o razlikama između govora ovdašnjih pokupskih kajkavaca i tamošnjih, kao i do onih poražavajućih da tek mali broj mlađeg stanovništva zna poneku ili niti jednu kajkavsku riječ – reći će Sandra Požar u dijelu svojeg izlaganja.
Petar Radosavljević osvrnuo se na neizbježni utjecaj miješanja kajkavskog govora sa štokavskim standardnim govorom te na rumunjske frazeme i redosljed riječi, navodeći niz primjera koji su miks mnogih susjednih dijalekata i jezika (srpski, turski, mađarski, njemački…) te pravopisnih normi.
– Po svim istraživanjima govor rumunjskih kajkavaca spada u skupinu visoko ugroženih jer su jedini preostali govornici još samo bake i djedovi. Ima ih možda 30-ak, govori se samo kod kuće, u nekim ciljanim skupinama, poneki govornik i sam sa sobom ili pak u molitvi. Teorijski postoje uvjeti, ali u praksi ne, osim na razini crkve – zaključio je pesimistično prof. Radosavljević.
Popis stanovništva 2001. – 2011. zabilježio je pad svih rumunjskih stanovnika pa i hrvatskih kajkavaca i šokaca u Keči, dok je s karaševskim Hrvatima situacija nešto bolja. Godine 2011. bilo ih je oko 5500, dok podaci od zadnjeg popisa (2021.) još nisu obrađeni.
Za dozu optimizma, ponovljene su karakteristike novijih knjiških naslova, iako pisanih i kajkavštinom i standardom, kao vrijedna ostavština mlađim članovima zajednice rumunjskih Hrvata kajkavaca i dobar temelj za daljnja istraživanja.
Za kraj, prikazani su i inserti dokumentarnog filma “Hrvati kajkavci u Keči u Rumunjskoj 1921. i 2022.”.
.