Priličan broj ljudi iz mog okruženja me pitao – zašto (u ovim godinama) uopće ideš na “Ironman”?
Za sve koji nisu iz upoznati, “Ironman” je naziv za najduže distance u triatlonu, sportu koji uključuje 3 discipline – plivanje, bicikl i trčanje.
Ja sam se odlučio sudjelovati na tzv. “polu” Ironmanu, što u prijevodu znači da ću trebati preplivati 1.9 km, odvoziti 90 km na biciklu i istrčati 21.1 km.
U svojoj 53-oj godini, moglo bi se reći da nisam u “cvijetu mladosti” za utrke tog tipa.
Iz te perspektive, legitimna je zabrinutost moje obitelji za moje zdravlje kod ovakvih napora.
Za moje je prijatelje i poznanike upitna odluka da platim 500 EUR-a startninu, kako bih se patio sljedećih 7 sati, za koliko planiram završiti utrku.
Ustvari, nema ni jedan “normalan” razlog zašto sudjelovati na ovakvim utrkama izdržljivosti u mojim godinama.
Jedan od mojih mentora, Keith Cunningham je rekao: “Pakao na Zemlji je da pred kraj života sretneš osobu koja si mogao postati”.
Ta mi se rečenica prije par godina toliko urezala u pamćenje.
Ta mi je rečenica u cijelosti promijenila pogled na život.
Da, nije bilo jednostavno odvojiti vrijeme za sve treninge koje sam odradio u zadnjih 9 mjeseci. Nije bilo lako prijeći svaki od ukupno 2300 km koliko sam preplivao, odvozio i istrčao u tom razdoblju. Nije bilo lako uvjeriti “glavu” da i danas treba odraditi trening i da nema preskakanja.
Ali, znam da kad budem u 90-toj godini sjedio u ljuljački na terasi, da neću žaliti ni sekunde koju sam uložio u trening i u utrku.
Znam da ću se sjećati svake sekunde starta utrke kad ću sa 2000 drugih natjecatelja utrčati u jezero koje moram preplivati.
Znam da ću se sjetiti svakog trenutka kad mi je tijelo govorilo da više ne može, a glava je i dalje gurala naprijed dok kriza nije prišla.
Znam da živim život maksimalno i da nema žaljenja za propuštenim prilikama.
Znam da će moja kćer koja me uvijek prati na utrkama vidjeti na mom primjeru da nema nepremostivih prepreka i da je sve moguće. Da nije bitan rezultat, koliko je bitan trening i konzistentnost.
Čak i ako odustanem, znam da sam se pojavio na startu i krenuo u neizvjesnost i nadljudski napor bez sekunde zadrške.
Sve su to vrijednosti koje mi daju unutarnju snagu u svim drugim područjima života. Nitko mi ne može oduzeti to iskustvo. Nitko mi ne može oduzeti inspiraciju koju će mi sudjelovanje na ovoj utrci pružati do kraja života.
I zapamtite za kraj – najbolji od nas uvijek su motivirani iznutra. Nikada izvana.
Skupite hrabrost i zakoračite i vi u svoju” utrku” života. Nećete zažaliti.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 120. kolumna za portal Gorica.info.
Discussion about this post