Imao sam idealno i bezbrižno djetinjstvo.
Roditelji su jutrom odlazili na posao i rano popodne se vraćali, a mi smo djeca imali sve vrijeme svijeta za igru prije i poslije škole. Nismo imali previše, ali smo nekako znali uživati u tome kao da imamo sve na svijetu.
Do srednje škole sam već proputovao veći dio bivše države i Europe, kao tamburaš u folklornom sastavu “Ivan Mladen”. Svaka je turneja bila avantura za sebe, sa dogodovštinama koje smo prepričavali godinama.
Upisao sam matematičku gimnaziju MIOC, jednu od boljih srednjih škola u Zagrebu i po prvi puta ozbiljnije započeo svoje putovanje učenja – na kojem sam dan danas, možda i više nego ikada prije.
Cijelo to razdoblje života do srednje škole bilo je bitno više protkano emocijama, a manje razumom – život se kreirao bez bilo kakvog osjećaja kontrole s moje strane.
U srednjoj se školi taj omjer polako počeo mijenjati u smjeru razvijanja analitičkog uma, jer sam u jednom trenutku imao 5 različitih vrsta matematike, a i činjenica da smo bili jedini “muški” razred u povijesti škole, dala je svoj doprinos tome.
Odlazak u bivšu JNA i godina dana prisilnog “odrastanja”, izgurala je emocije iz prvog plana. Bilo je ključno opstati i izboriti se za svoje mjesto u vojnoj jedinici među nepoznatim ljudima, s kojima sam kroz to iskustvo stvorio doživotna prijateljstva.
Usljedio je rat koji nam je svima ukrao najbolje godine. Nismo imali izbora.
Nakon fakulteta sam kratko radio u međunarodnoj korporaciji i nakon toga pokrenuo svoj prvi biznis.
Glava je grčevito razmišljala kako zaraditi prvi novac i kako opstati na tržištu o kojem nisam imao pojma – bez potrebnih poslovnih znanja, koja sam skupo plaćao i stjecao po putu, uglavnom kroz vlastite greške i neprovjerene pretpostavke.
Imao sam razdoblje u kojima sam se vratio emocijama i srcu, kad sam zasnivao obitelj i kad mi se rodila kćer. Ali čak i tada, glava se polako vratila natrag i preuzela glavnu ulogu – jer se trebalo pobrinuti da obitelj ima sve što joj treba, a uz sve to, posao je kontinuirano rastao i bivao sve zahtjevniji.
Da. Glava je bila i ostala centralni dio mog života.
Bolilo me kad su mi bliski ljudi govorili da nemam emocija, da samo razmišljam o novcu, da sam odsutan. Nisam to godinama mogao razumijeti.
Ustvari, nisam razumio samog sebe.
Sve do nedavno.
Kad sam iz neke duboke potrebe za promjenom krenuo na putovanje osobnog razvoja i ušao u svijet najpoznatijeg osobnog trenera na svijetu – Tony Robbinsa.
U intervencijama koje su se odvijale pred mojim očima iz dana u dan, Tony bi doslovce “rastavio” najveću traumu svog sugovornika i stvorio mu novu i dohvatljivu budućnost.
Nisam znao kako to radi. Ono što sam znao je da svjedočim najvećim osobnim transformacijama i da kroz povezanost sa ljudima oko sebe, prolazim sve te emocije baš u tom trenutku.
Trebalo mi je nekoliko godina da shvatim i savladam osnovne koncepte osobne transformacije i smatram to jednim od najvećih poklona u svom životu.
No, tek sam neki dan u razgovoru sa jednim od dragih ljudi u svom životu, shvatio da je Tonyeva “tajna” ustvari u balansu između glave i srca.
Postoje dva energetska “satelita” koja kruže oko nas i snažno utječu na kvalitetu našeg života – glava i srce.
Tony kaže: “Ako ostaneš u svojoj glavi, mrtav si!”
Ništa ne možemo samo s glavom. I ništa ne možemo bez srca. Možemo stvarati “na mišiće”, ali ostaje ona ogromna praznina u nama, koju ništa ne može ispuniti, bez obzira na materijalno koje nas okružuje u izobilju.
Kvaliteta emocija određuje kvalitetu našeg života, a ono što je još bitnije, emocija je ključna za stvaranje života kakvog želimo.
Ali točnije je da ništa ne možemo bez balansa glave i srca – bez balansa misli i emocije.
U svakoj od intervencija, Tony nevjerojatno snažno i direktno ulazi u najveću traumu osobe preko puta sebe. Ili kako bi moj prijatelj rekao: “Oštro, s ljubavlju!”
Postoji realna i velika opasnost da osoba doslovce skrene s puta i “pukne” u tom procesu, jer su traume prevelike i potiskivane godinama, a bol neizdrživa.
Ali gotovo nepogrešivo, Tony pronalazi način i put da zadrži osobu u procesu, sve do samog kraja.
Ključan je njegov kontrast i balans između glave i srca, između njegovih direktnih riječi koje sugovornika pogađaju u srž boli i traume – i emocije suosjećanja s osobom koja je u procesu i njegove ranjivosti pred tom osobom.
Uvijek nam treba oboje.
Spoznajući sebe pronalazimo emociju i u najmanjim sitnicama koje nam se svakodnevno događaju i korak po korak stvaramo balans s glavom, koja i dalje kontinuirano “misli”.
Odustajanjem od identiteta “Supermena” koji mora riješiti svaki problem, postajemo ranjivi i puštamo emocije u naš život, da nas izlječe i kažu našem vlastitom Egu (glavi): “U redu je. Znam da je i tebi potrebna pažnja i ljubav. Nije ti bilo lako sa mnom, sve ove godine. Ali, sad sam i ja tu. Dalje ćemo zajedno.”
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 167. kolumna za portal Gorica.info
