Cijeli život Ivane Belošević obilježen je mirisom kruha i obiteljskom pekarnicom u Buševcu. Pekarnicu je u dvorištu obiteljske kuće 1982. godine otvorio njezin danas pokojni otac Ivan. Upravo od njega i majke Ane, Ivana je naučila da su rad i poštenje najčvršći temelji svakog uspjeha.
Za Goricu.info Ivana Belošević govori kako se od malih nogu uključila u obiteljski posao, izazovima poduzetništva, proizvodnji štrukla na tradicionalan način, usklađivanju poslovnog i privatnog života, angažmanu u Buševcu…
– Odrasla sam u Buševcu, tu sam išla u vrtić i prva četiri razreda osnovne škole, do srednje škole bila članica OSS Buševec i DVD Buševec. Završila sam Obrtničku školu za osobne usluge u Zagrebu smjer frizer i u tom poslu provela 12 godina u svom salonu koji je također bio u Buševcu. Završila sam i Prehrambeno-tehnološku školu pekarskog smjera, kasnije sam završila zvanje Upravnog refernta na POU Zagreb, te nakon toga odnose s javnošću na privatnom učilištu Experta – priča nam Ivana.
Cijeli moj život obilježila je obiteljska pekarnica koju je otvorio moj pokojni tata Ivan, u poslu mu se pridružila i mama Ana koja je inače bila odgajateljica u buševskom vrtiću, gdje su se moji roditelji i upoznali. Naime, tata je volio svirati harmoniku pa je tako prilikom jedne svirke na vrtićkoj priredbi i upoznao mamu.
Noću je spavala u košari u pekarnici
Ivana je brojne noći provela u pekarnici, prvo spavajući jer je bila mala, a kasnije se uključila u jednostavne poslove.
– Pekarski posao, barem u to vrijeme bio je isključivo noćna smjena, pa me je tata svaku večer nosio u pekarnicu gdje sam spavala u pletenoj košari kakve smo nekada koristili za hlađenje kruha.
Godinu za godinom kako sam odrastala tako sam i ja malo-pomalo pomagala u jednostavnim pekarskim poslovima, tata bi okrenuo plastičnu kašetu da mogu na njoj stajati i tako bi pravila perece ili valjkom razvlačila mlince. Poslije sam ubacivala komade tijesta u mašinu koja je radila štruce i slagala vrući kruh u košare kad bi se vadio iz pekarske peći. Ujutro sam s tatom išla po selima razvoziti kruh u lokalne dućane i škole.
U pekarnici su od početka radili tata, mama, baka Nada te brat Goran koji je 11 godina stariji od mene te brojne generacije mladića iz sela i okolice kojima je ovo bio prvi posao.
Moj je otac bio vrlo skroman i vrijedan čovjek, uvijek je bio spreman pomoći ljudima u bližoj i daljoj okolici. Kada bi dostavljao kruh i vidio djecu na stanici da čekaju autobus, radnike koji bi nešto radili usput gdje je prolazio, te ljudima za koje je znao da su slabijeg imovinskog stanja, uvijek bi im natrpao pune vrećice kruha i peciva. Sada nakon njegove smrti ponosna sam na svog tatu jer mi se javljaju deseci ljudi koji govore kako im je moj otac pomagao. Spomenula bi i mamu koja je također bila u proizvodnji, ali i u onom administrativnom dijelu oko narudžbi sirovina i knjigovodstva – kaže Ivana.
Od roditelja je naučila da su skromnost, radišnost i poštenje najvažnije ljudske osobine, što je, kako kaže, njezin otac potvrdio kroz sve godine svog rada. Od početaka kada je kruh morao miješati rukama do trenutka dok nije dovoljno zaradio novca da može kupiti moderne strojeve koji su olakšali posao, on je i dalje bio onaj isti Ivek Pek kako su ga od milja zvali.
Kada je tate otišao u mirovinu, brat koji je po zvanju pekar preuzeo je vođenje obrta, a kasnije sam mu se i ja pridružila. Tata i mama su naravno cijelo vrijeme bili prisutni jer pekarnica je bila njihov život te nam pomagali u poslu.
U posao sa štruklima krenuli su prije 20 godina
Priča sa štruklima krenula je prije 20 godina kada je Ivanin otac došao na ideju da bi mogli početi proizvoditi štrukle.
– Napravili smo nekoliko stotina komada i tata je podijelio kuharicama po školama za koje smo tada radili da probaju i bile su oduševljene kao i našim stalnim kupcima u pekarnici koji su također dali palac gore. Tada je počela naša priča sa štruklama koja traje još i danas, rekla je Ivana.
Logično je bilo da ih nazovemo štrukli Cipov jer se tako izvorno zvala i pekarnica Cipov. Naime tako se zvao bijeli kruh koji se pekao u Buševcu i žene su ga nosile u Zagreb na plac. Tako je nastao naziv za nas Buševčane – Cipeki.
Počeli smo s proizvodnjom štrukli isključivo od sira, što osobno smatram da i jesu pravi štrukli, no iako volim održavati tradiciju i držati se tradicionalnih recepata i načina pripreme, kupci uvijek traže neki novi okus. Tako se kroz ovih 20-ak godina razvilo ukupno osam okusa štrukli, tri slane verzije (sir, špinat i tartufi) i pet slatkih (marelica, jabuka, višnja, borovnica, mak). Štrukli se mogu kupiti u pekarnici u Buševcu te trgovinama s proizvodima lokalnih proizvođača u Velikoj Gorici i Zagrebu. Opskrbljujem i restorane u Velikoj Gorici, Zagrebu i okolici.
Štrukli su postali brend Turopolja
Od početka proizvodnje štrukli radimo na principu dostave na kućnu adresu što je za vrijeme lockdowna doživjelo potpuni procvat jer ljudi su bili zatvoreni u kućama i stanovima i ovaj princip je bio idealan, kaže Ivana.
Danas kad gledam unazad, ali u budućnost smatram da sam uspjela ostvariti da moji štrukli postanu svojevrsni brand Turopolja. Moji stalni kupci me već zovu Štruklica, a dok sam bila dijete zvali su me Pekica zbog obiteljskog posla.
Drago mi je da je tržište dalo dobar feedback i smatram da kao žena poduzetnica zaista s lakoćom kročim kroz sve izazove današnjeg poduzetništva. Napomenula bi da tome mogu najviše zahvaliti svojim roditeljima koji su kvalitetom i poštenjem postavili čvrste temelje za posao koji sam ja nastavila raditi. I dalje smo mala obiteljska pekarnica u kojoj radimo brat, mama i ja, a kada zatreba uskoči i moj sin student.
Voljela bi da u ovim vremenima masovne proizvodnje njegujemo tradiciju malog obiteljskog obrta. Primijetila sam da kupci cijene tradicionalni rad i ručnu izradu proizvoda.
Postoji li razlika između turopoljskih i zagorskih štrukla?
Često me pitaju za razliku između turopoljskih i zagorskih štrukli, ja volim reći da je razlika u načinu pripreme. Turopoljci izvorno isključivo kuhaju štrukle i preliju prepečenim vrhnjem (tropom), dok Zagorci najčešće štrukle zapeku. Malo sam si dala truda prije koju godinu, pa sam u razgovoru s jednom Zagorkom shvatila da ima malo razlike i u načinu izrade, razvlačenja i debljine tijesta.
U suradnji s Turističkom zajednicom Velike Gorice počela sam održavati radionice izrade štrukli baš s ciljem očuvanja tradicije. Veseli me velik broj zainteresiranih, sretna sam kad vidim kako polaznici pozitivno reagiraju na program radionica.
“Moj dan počinje dosta rano”
Ivana svaki dan ustaje rano i odmah kreće s izradom štrukla. Naime, njezin supruga već gotovo 20 godina boluje od multiple skleroze, te je zadnjih 10 godina u kolicima i potpuno ovisan o pomoći članova obitelji.
– Od malena sam naučena na noćne smjene, tako i štrukle radim u ranojutarnjim terminima. Nakon toga se mogu posvetiti njezi supruga, a kasnije tijekom dana kreću dostave. Tu uskoče sin ili prijatelji, kumovi i susjedi – priča nam Ivana uz zahvalu svima koji su uvijek uz njih i spremni pomoći.
Prije šest godina Ivana se uključila u društveni život Buševca kako bi pomogla svom mjestu. Ujedno je i gradska vijećnica.
– Na vlastitu inicijativu postala sam predsjednica MO Buševec jer sam smatrala da mogu promijeniti neke stvari koje su godinama stagnirale u mom rodnom mjestu te sam uz pomoć svojih vijećnika i podršku rukovodstva Grada Velike Gorice i uspjela u tome. Naravno da je nemoguće u kratkom vremenu napraviti sve što bi mještani htjeli, ali drago mi je da većina razumije da se neki projekti ne mogu ostvariti za nekoliko tjedana ili mjeseci, a nekima treba i koja godina kao što je recimo izgradnja vatrogasnog doma. I zato zahvaljujem svima na razumijevanju.
Kako je biti poslovna žena u maloj sredini?
Kao poslovna žena koja potječe iz male sredine rekla bi da nikada nisam osjetila nikakve predrasude. Mogu reći da mi se mnogi i podržavaju me znajući za sve izazove privatnog i poslovnog života. Smatram da sam dokaz da ako nešto stvarno voliš i vjeruješ u svoj cilj da ćeš to strpljenjem, radom, voljom i hrabrošću na kraju ostvariti. Svim ženama koje namjeravaju krenuti u poduzetničke vode poručila bi da se ne boje i da hrabro krenu prema svojim ciljevima koje su si zacrtale u životu uz napomenu da su rad i poštenje najvažniji faktori tog puta, ističe Ivana.
Zanimalo nas je kako se opušta, ima li vremena za sebe… Redovito se sastajem s nekoliko prijateljica pa se izjadamo onako po ženski jedna drugoj, tu je i moj pas Medo, a posljednjih sedam godina bavim se powerliftingom (dizanjem utega) tri puta tjedno po sat vremena, kaže Ivana.
To je za nju najbolji način da izbaci stres iz sebe, a ujedno ojača ruke i cijelo tijelo što joj pomaže kod brige za supruga Kristijana koji je u potpunosti ovisan o njezinoj brizi i snazi.
**** OVAJ TEKST DIO JE PROJEKTA ”ŽENE U BIZNISU“ GORICE.INFO I VG BUSINESS FORUMA****
