Kad sam bio mali, mama mi je često govorila da sam trebao biti vatrogasac – uvijek sam bio taj koji je “gasio” požare među drugima i pomirivao ih.
Lekcija koju sam naučio je da nema potrebe da se bilo tko u mom društvu osjeća loše. Nisam bio miran dok nisam pronašao način kako da to postignem s drugima.
Neizmjerno sam zahvalan svojim roditeljima što su usadili to potrebu u mene.
Ali sam isto tako svjedočio nizu situacija kad im ta potreba nije donijela dobro. Kad je trebalo sagledati stvari iz druge perspektive i donijeti drukčiju odluku.
Iako se šalim na vlastiti račun govoreći kako su moje dvije “super” moći da imam loš smisao za humor i da sporo učim (i dalje radim na njima), ono u što sam siguran je da mogu ostvariti dobar kontakt s drugima i da mogu pozitivno utjecati na druge.
Sve mi se češće događa da dobijem poruke od nepoznatih ljudi koji mi kažu da su pročitali neki od mojih tekstova i da im je to pomoglo da donesu neku važnu odluku.
Potreba da me “voli” osoba preko puta mi u tom pomaže, jer znam da uvijek idem iz iskrene pozicije, a to je da prije svega razumijem svijet te druge osobe. Samo o toj temi bih mogao pisati danima.
Ali ta ista potreba mi je u poslovnom svijetu donijela niz izazova ili da budem konkretniji, problema i propusta, kojih sve više postajem svjestan – što spoznajem više samog sebe.
Legendarni motivacijski govornik Jim Rohn je rekao: “Ako ćete raditi na svom poslu, stvoriti ćete dovoljno za život. Ali ako ćete raditi na sebi, stvoriti ćete bogatstvo.”
Tako sam tek nedavno “otkrio” da je potpuno normalno da se u pregovorima ne moramo nužno osjećati dobro. Bitno je da se druga strana osjeća dobro, ako želimo “voditi” pregovore u željenom smjeru.
Tu moj princip “bitno mi je da me druga strana voli”, potpuno pada u vodu.
U pregovorima se ne možemo voditi osjećajem “da nas druga strana prihvaća i voli”, jer će vješt pregovarač upravo tu potrebu iskoristiti protiv nas.
Činjenica da se ne osjećamo dobro u pregovorima nam govori da nismo popustili svojoj potrebi da budemo prihvaćeni od druge strane i da smo na dobrom putu. Zvuči gotovo paradoksalno, ali upravo je to jedno od mojih najvećih otkrića u raskrinkavanju potrebe da budem “prihvaćen i voljen” u biznisu.
Slično je i u odnosu sa zaposlenicima – ljude zapošljavamo da ostvaruju dogovorene ishode radnog mjesta na koje smo ih dogovorno postavili. Ako ne ostvarujemo planirane ishode, ne ostvarujemo ni planirane prihode i dobit – sabotiramo samu svrhu postojanja i pokretanja biznisa.
Nismo ih zaposlili da čujemo niz priča, izgovora i pogrešno shvaćenih dogovora, odnosno nismo ih zaposlili da čujemo priču zašto se nešto što se trebalo dogoditi nije dogodilo, i zašto se dogodilo nešto što se nije trebalo dogoditi.
Ili kako bi moj mentor Keith Cunningham rekao: “Stvarnost i činjenice uvijek pobjeđuju i najbolju priču.”
U tim situacijama mi moja potreba da se “sviđam” osobi preko puta predstavlja većeg protivnika od moje najljuće konkurencije s najnižom cijenom proizvoda, koji možete platiti kad budete htjeli.
U poslu nam trebaju ishodi. Trebaju nam ljudi koji mogu ostvariti željene ishode. Trebaju nam “A” igrači. Trebaju nam pravi ljudi na pravim mjestima.
Ako imamo pogrešnu osobu na pogrešnom mjestu – stvar je vrlo jasna. Nedavno me kontaktirala klijentica sa pitanjem što da radi s osobom koja po svemu što mi je rekla, ne pripada tom timu. Ako ne dijelimo iste vrijednosti i ako ne ostvarujemo željene ishode ili ih ostvarujemo uz preveliku cijenu za ostale članove tima, ta osoba treba napustiti tim.
Stvar je kompleksnija ako imamo dobru osobu na krivom mjestu – tu imamo prostora da pronađemo mjesto na kojem će ta osoba ostvariti svoj puni potencijal.
Ali svaki put kad odlučimo prihvatiti izgovore i priče zašto se nije dogodilo ono što se trebalo dogoditi, svaki put kad popustimo svojoj potrebi da se osoba preko puta osjeća dobro, bez obzira na propuste – nanosimo štetu toj osobi, sebi i svim drugim zaposlenicima.
Snižavamo svoj standard i počinjemo prihvaćati osrednjost, umjesto izvrsnosti.
Znam da se neki neće složiti s mojim promišljanjima i “halucinacijama” na ovu temu, ali to i nije svrha mog pisanja.
Ne pišem zato da bi se drugi složili sa mnom. Pišem da se distanciram od svojih izazova i da ih pogledam drugima očima.
Ako pri tom pomognem nekom drugom u sličnoj dilemi i situaciji, tim bolje.
Primarno, želim pomoći samom sebi.
Jel kako kaže Jim Rohn: “Radeći na sebi, stvaramo bogatstvo.”
Pri tom nije rekao “materijalno” bogatstvo. Mudar čovjek taj Jim Rohn.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 134. kolumna za portal Gorica.info.
Discussion about this post