Imao sam privilegiju sudjelovati u pripremi prezentacija s predavačima koji su nesebično podijeliti s nama svoje znanje na 4. izdanju poslovne edukacije “D Business Leadership Summit”.
Ono što me fasciniralo je da su svi, iako svatko od njih ima potpuno drugu životnu priču i poslovni put, izrasli u profesionalce u koje se možemo samo ugledati.
Ili da to kažem drugim riječima – nadahnjujuće je biti u njihovoj blizini i upijati njihovu strast i želju da i po ne znam koji put, odrade vrhunski svoj zadatak i isporuče najbolje životne i poslovne lekcije prisutnima u dvorani.
Za njih, kao i za nas, to nije još samo jedno predavanje koje će odraditi “na svježinu”, mijenjajući slajdove večer prije konferencije – što je česta praksa na koju sam nailazio.
Jedno od pravila koje imamo u pripremi konferencije je da s predavačima prolazimo nekoliko puta kroz njihove materijale u mjesecima prije samog događanja.
Razlog tome je da želimo postići najbolji mogući “flow” između tema koje ćemo prezentirati na samoj konferenciji.
Ali dublji razlog je da se kao tim povezujemo na dubljoj razini i podižemo ljestvicu jedni za druge.
Npr. priče koje je s nama podijelio jedan od predavača o za javnost zatvorenim trkaćim stazama, na kojima se testiraju super bolidi koji će tek za nekoliko godina izaći na tržište, traže i od svih drugih predavača da iznova prođu kroz svoju kolekciju priča i unesu najbolje priče i lekcije u svoj materijal.
Tako sam i ja, inspiriran viđenim pristupom drugih predavača, krenuo u potragu za načinom da svoju prezentaciju napravim još boljom.
U svojoj sam potrazi naišao na kratki dokumentarac o svjetski poznatom režiseru Francisu Fordu Coppoli i njegovoj priči o tome kako je režirao jedan od najboljih filmova svih vremena – “Kum”.
Filmski studio koji je otkupio prava za snimanje filma, došao je do Coppole nakon što su ih odbili svi poznati holivudski režiseri.
Tada još nepoznati mladi režiser Coppola koji je živio u San Francisku, je odbio ponudu za snimanje filma. Ali na nagovor svog poslovnog partnera Georga Lucasa, naknadno je prihvatio ponudu, jer im je kao obojici neafirmiranih umjetnika trebao novac.
Ono što me fasciniralo je način na koji je Coppola pristupio pripremi za snimanje filma.
Kupio je veliki registrator, u koji je počeo ubacivati plastične korice koje su sadržavale dijelove knjige američkog pisca Maria Puza, po kojoj je napisan scenarij.
Taj je registrator postao “sastavni dio” njega, koji je nosio sa sobom cijelo vrijeme proučavajući apsolutno sve što bi mu moglo pomoći u snimanju.
Od kulture talijanskih imigranata sa Sicilije, pa sve to proučavanja tehnike snimanja i rada Alfreda Hitchkoka – velikog Coppolinog uzora.
Coppola je rukom i pisaćom mašinom dopisivao bilješku za bilješkom na svaku stranicu koja je našla svoje mjesto u tom registratoru.
Coppola kaže da je tu praksu preuzeo iz kazališta, gdje bi režiseri kreirali tzv. “Promt book” – knjigu koja bi sadržavala apsolutno sve što im je bilo potrebno da pripremu predstave.
Razina bilješki u Coppolinom registratoru je bila nevjerojatna – gdje samo za scenu u kojoj mladi Corleone ubija jednog od rivala, postoji doslovce opis “oblačka krvi” koji mora biti prikazan publici prilikom mafijaške egzekucije.
Stara latinska izreka kaže: “Znaš samo ono što si napravio.”
Coppolin “prompt book” pokazuje kako je režiser integrirao dobiveni scenarij i pretvorio ga u nešto puno više i upotrebljivije od toga.
Vjerujem da je isti pristup moguće upotrijebiti u pripremi prezentacije, jer je moja dosadašnja praksa bila izrada slajdova i skripte koja prati slajdove.
Vjerovao sam da ako budem imao vizualno atraktivne slajdove i odlično napisanu skriptu, koju ću dovoljno puta izvježbati, da mi je uspjeh na pozornici zagarantiran.
Nakon Coppoline priče, znam da je moj dosadašnji pristup bio samo bazičan, iako sam redovito dobijao dobre povratne informacije iz publike.
Čeka me još puno posla.
I da odgovorim na jedno od najčešćih pitanja – ne postoje prirodno nadareni i talentirani predavači.
Postoje samo ljudi koji su prokleto dugo i uporno radili na svojim prezentacijskim i komunikacijskim vještinama. Postoje samo ljudi koji su dovoljno puta pogriješili i iznova krenuli u pripremu za sljedeću prezentaciju ili javni nastup.
Znam da ne možemo svi biti Al Pacino, ali i ne moramo. U našoj smo životnoj priči mi i pisac, i režiser i glavni glumac.
Postoje samo stvari koje još nismo naučili.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 138. kolumna za portal Gorica.info.
Discussion about this post