Skinuo sam sa sebe odjeću, obukao kupaće gaće i počeo pratiti grupu ljudi ispred sebe, koji su se uputili prema izlazu iz zgrade. Vani je padao snijeg i temperatura zraka je bila oko nule.
Ubrzo sam ispred sebe ugledao bazen ispunjen vodom i ledom u koji sam trebao uroniti cijelim tijelom. I danas se sjećam tog osjećaja ulaska u led – kao da me netko žiletom reže po koži … Usljedile su dvije najduže minute u mom životu …
Prije nešto više od 4 godine sudjelovao sam u jednodnevnoj radionici Wima Hofa, kojeg popularno zovu “Iceman”, zbog njegovog koncepta dugotrajnog izlaganja hladnoći.
Prošavši niz osobnih tragedija u svom životu, Wim je pronašao sebe u kontinuiranom izlaganju vlastitog tijela ekstremnoj hladnoći, te je postavio niz rekorda od kojih je vjerojatno najinteresantniji njegov uspon na Mont Everest, koji je napravio gol do pasa – bez boca s kisikom, što za nas normalne ljude graniči s nemogućim.
Na kraju tečaja, Wim nas je osobno dočekao ispred dvorane pored za tu svrhu postavljenih bazena, napunjenih vodom i ledom, u koje smo trebali ući “goli” (samo u kupaćim gaćama) u zaleđenu vodu i “izdržati” minimalno 2 minute.
Kad sam uronio u zaleđenu vodu u meni su svi alarmi upalili na najjače. Moj je obrambeni mehanizam doslovce vrištao i zahtjevao da iste sekunde izađem iz bazena, jer ću u suprotnom “umrijeti”.
Pokušao sam slijediti upute instruktora koji su nas pripremali za ovaj trenutak i fokusirati se na disanje, ali svaka je sekunda izgledala kao vječnost.
Sljedeće čega se sjećam je vrištanje i skakanje ljudi oko bazena, što je značilo da su dvije minute prošle i da možemo izaći iz bazena, gdje nas je dočekao nasmijani Wim Hof s kojim smo se slikali crveni ko’ rakovi od adrenalina i promrzlosti od izlaganja hladnoći.
Život više nije bio isti … Nešto se ponovo “pomaklo” iznutra.
Na prvi pogled, Wimov koncept nema smisla. Zašto bi se bilo tko “normalan” svjesno izlagao ekstremno niskim temperaturama?
Pa zar nam nisu naše bake uvijek govorile da se moramo toplo obući da se “ne prehladimo”, kad smo po zimi izlazili iz kuće …
Da bi izdržali 2 minute u ledu, potrebno je napraviti upravo suprotno od onog što nam instinkt na prvi pogled govori. Ulaskom u led, pale se doslovno svi alarmi u našem obrambenom sustavu i “mozak” na počinje panično signalizirati da je ovo “po život opasno” i da ne smijemo nastaviti.
Prva je reakcija da se zgrčimo i pokušamo “obraniti” od leda i niske temperature koje nam nanosi doslovno fizičku bol. No, to je upravo suprotno od onog što moramo napraviti – opustiti se.
Kad se fokusiramo na disanje i opustimo se, naše tijelo može ostati izloženo niskim tempraturama znatno duže od onog što i sami mislimo.
Sigurno se već pitate zašto pišem o ovom iskustvu i kakve to veze ima sa biznisom ili svakodnevnim životom?
Na seminarima Tony Robbinsa sam na samom početku naučio da je najbrži način promjene našeg unutrašnjeg stanja, promjena fiziologije. Drugim riječima, kad skačete na odličnu muziku okruženi nasmijanim licima i vaše će se unutarnje stanje promijeniti.
Vrijedi i obrnuto – ako pognemo glavu i podignemo ramena, naše tijelo signalizira predaju i um odustaje.
Postoji nekoliko sigurnih stvari u životu, osim smrti i plaćanja poreza – jedna je da ne znamo što će se sljedeće dogoditi pred našim očima. Sve je dobro dok su ti događaji u skladu s našim modelom svijeta oko nas.
Ali iste sekunde, kad se dogodi nešto što će generirati stres, doživljavamo istu reakciju kao i ja u ledenom bazenu – zatvaramo se i time mijenjamo svoje unutarnje stanje i uskraćujemo se za najbolji i najoptimalniji odgovor na stres.
Jedan od paradoksa života je da što je veći stres, mi moramo biti još više opušteni – jedino se tako možemo zadržati u vlastitom centru i ne upasti u sljedeću “zečju rupu” života, kao i Alisa u Zemlji čudesa.
Jednom kad upadnemo u takvu “rupu”, teško ćemo izaći iz nje jer će se ego i negativnost uma koju smo nesvjesno gradili godinama, pobrinuti da što duže ostanomo u njoj. Meni je za neke “rupe” trebalo desteljeće da izađem iz njih.
Upravo je to intuitivno shvatio i Wim Hof i počeo je trenirati svoju fiziologiju da ostane opuštena i mirna u ekstremnim situacijama. Kad pričate s njim, odmah vidite da je nešto drukčije u pitanju. Njegova je razina oputštenosti zarazna i to je postao njegov “X faktor”.
Ne morate kao ja otići na tečaj s Wimom – dovoljno je nakon tople vode na kraju tuširanja pustiti hladnu i korak po korak početi promatrati svoje tijelo i reakciju na hladnoću.
Trening se sastoji u tome da osvjestite i opustite dijelove tijela koji prvi reagiraju na hladni tuš, i da postepeno produžujete vrijeme koje možete provesti izloženi hladnoći.
Benefit ovakvog treninga je da ćete sljedeći put kad vam život servira stres, reagirati bitno drukčije – zato što vašem tijelu to nije prvi put, jer prolazi kroz sličnu reakciju svako jutro pod hladnim tušem.
Trening će izgraditi vašu sposobnost da i u životnoj situaciji promatrate reakciju vlastitog tijela i da se svjesno opustite – jedino tada imate realnu šansu odreagirati na najbolji mogući način, bez da izgubite vlastiti “centar” i da pri tom uništavate svoje tijelo neprilagođenom reakcijom na stres.
Iako društveno neprilagođen, Wim je bio u pravu.
Naša je obaveza da budemo opušteni. Baš tada kad je najpotrebnije – kad život stavlja pred nas najveće testove.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 128. kolumna za portal Gorica.info.
Discussion about this post