Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, završio i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita, o čemu je također napisao priču za naš portal.
Ovo je Sinišina 93. kolumna za portal Gorica.info.
S DRUGE STRANE STRAHA …
U središtu svih mojih neuspjeha se oduvijek nalazila samo jedna stvar – moja nesposobnost da se suočim sa vlastitim strahovima. Strahom od neuspjeha, strahom od toga da nisam dovoljno dobar, strahom od samoće, strahom od gubitka voljene osobe…
Strah dolazi u toliko različitih nijansi i oblika, uvijek spreman da se pojavi u trenutku kad ga najmanje trebamo – najčešće verbaliziran kroz glas našeg unutrašnjeg sabotera, koji nam se pokušava potiho približiti iz pozicije naše savjesti ili “prijatelja” koji zna što je ustvari najbolje za nas.
Znanstvenici su dokazali da emocija straha dovodi do “kratkog spoja” u našem mozgu i time nas spriječava da koristimo prefrontalni korteks – dio mozga za logičko razmišljanje.
Kad nešto izazove u nama strah, automatski se aktivira amigdala – dio mozga koji će trenutno isključiti sposobnost razmišljanja i prebaciti nas u stanje reakcije “život ili smrt”.
Rezultat svega je anksioznost. Radimo što nam se kaže, čak i ako nam to nema smisla.
Ako vam sve ovo djeluje poznato, to su posljedice pandemije koju kao društvo donedavno proživljavali
Stalna izloženost vijestima i informacijama normalizira strah.
Ali za čovjeka, strah nije i nikada ne smije postati “normalno” stanje.
Usprkos onome što nam vijesti serviraju, čovjek je danas sigurniji nego što je bio ikada ranije u povijesti.
Imamo pristup znanju i informacijama koje ni predsjednici država nisu imali prije samo 50 godina.
Koje su nam onda strategije na raspolaganju za borbu protiv straha?
Najlakša strategija koja nam je svima na raspolaganju je osjećaj zahvalnosti za sve što trenutno već imamo u životu. Fizički nije moguće osjećati strah i zahvalnost istovremeno, stoga trebamo još više zahvalnosti u svom životu – ona će doslovce rastopiti strah i omogućiti nam da počnemo razmišljati.
Moja osobna strategija za borbu protiv straha je kontinuirano izlaganje velikim naporima i prolazak kroz patnju nametnutu vlastitom voljom.
Kroz svaki trening se provlači ovaj isti uzorak – navikni se na patnju i izdrži do kraja, jer time stvaram prostor u kojem se strah ne može nastaniti.
Osoba koja je započela trening, nije više ona ista osoba koja će ga i završiti. Kad se rastegnemo izvan zone komfora, ne možemo se vratiti u početno stanje – narastemo barem za 1 milimetar.
Onaj unutarnji saboter koji nas uvjerava da ne možemo, da ne znamo, da nismo sposobni i da nije pravi trenutak, ušuti kad započne trening.
Koje su posljedice ovakvog pristupa svjesnog izlaganja stresu?
Moje reakcije na bilo koju kritičnu ili stresnu situaciju u okolini s vremenom su postale bitno drukčije.
Sve se rijeđe događa da potpunosti isključim moju sposobnost razmišljanja – u tome mi značajno pomaže moj jutarnji ritual Razmišljanja o kojem sam već pisao.
Zašto vam sve ovo govorim?
Sve ono što u životu zaista svim srcem želimo se uvijek nalazi s druge strane straha. U mom slučaju i patnje.
Da biste to dobili, ne postoji drugi način osim izlaska iz vlastite zone komfora.
Hoće li to biti ustajanje u 5 ujutro, odvajanje pola sata vremena za traženje odgovora na jedno pitanje, 12 mjeseci treninga za jednu utrku Ironmana, odvikavanje od ovisnosti o društvenim mrežama – to su samo moji rituali i demoni s kojima se suočavam svaki dan.
Samo s jednim ciljem – pogledati strahu direktno u oči.
To je vjerojatno previše ekstremno za većinu ljudi. Svrha ovog teksta je da vas potakne da pronađete svoj put, da eksperimentirate i ustanovite što funkcionira za vas u vašem životu i trenutku u kojem se nalazite.
Iako sam na početku redovno gubio “bitke” i nakon par dana se vraćao starim navikama, s godinama sam shvatio kako izgraditi nove rituale.
Moja je strategija angažiranje vrhunskih trenera, odnosno ljudi kojima to nije “njihov prvi rodeo”. Oni me drže odgovornim i spriječavaju me da ponavljam glupe greške.
Stoga, pronađite svoj put koji će vas dovesti na drugu stranu straha i ostvarite sve ono što zaista duboko u sebi želite.
I ZA KRAJ…
Siniša kreće u novi izazov kojem je cilj prikupiti novac za gorički judo klub Fuji. U tom klubu, jedinstvenom u našoj regiji, judo treniraju djeca s teškoćama u razvoju pa su im sredstva potrebna kako bi osigurali dodatnu stručnu pomoć i time otvorili mogućnost treniranja i socijalizacije djeci koja su sada na listi za čekanje.
Radi se, naime, o svojevrsnom trkačkom maratonu koji će početi u petak, 13. siječnja, točno u 13 sati. Siniša Drobnjak tada će krenuti pretrčati svoje prve četiri milje (6,4 kilometara), a potom slijedi četiri sata odmora i ponovno četiri milje trčanja. Maraton će u tom ritmu trčanja i odmora trajati 48 sati.
Ako se želite uključiti u prikupljanje sredstava za judo klub Fuji i time poduprijeti Sinišin izazov možete to napraviti na ovom mjestu.
Discussion about this post