Postoje putovanja koja planiramo mjesecima, a postoje i ona koja nas godinama tiho čekaju. Za Velikogoričanku Mateju Fabečić Camino de Santiago bio je upravo takav put. O njemu je prvi put čula prije dvadesetak godina, nakon kratke televizijske reportaže. Iako tada nije znala kada će krenuti, u njoj je, kaže, ostao snažan osjećaj da jednom želi proći Put svetog Jakova.
Dvadeset godina kasnije taj se poziv ostvario. Mateja je ovog ljeta sama krenula na Camino i u 35 dana prošla oko 790 kilometara, od Saint-Jean-Pied-de-Porta u Francuskoj do Santiaga de Compostele u Španjolskoj.
Za portal Gorica.info ispričala je kako se pripremala za put, što joj je bilo najteže, kako izgleda svakodnevica hodočasnika i zašto Camino za nju nije bio žrtva, već – dar.
Camino je čekao 20 godina
Mateja je rođena i odrasla u Velikoj Gorici, gdje živi već 46 godina. Po zanimanju je frizerka, radi kao strukovna učiteljica frizerske skupine predmeta u Zagrebu, a iz ljubavi prema frizerstvu ima i mali pokretni obrt u kojem klijentima pruža frizerske usluge u njihovim domovima. Nakon udaje preselila je u Gradiće, majka je troje djece.
Upravo je majčinstvo jedan od razloga zbog kojih je njezin Camino morao pričekati.
– Za Put svetog Jakova čula sam prije 20 godina nakon jedne kratke reportaže na televiziji. Sjećam se da je nakon završetka reportaže u meni ostao neki muk i poziv – ja želim ići na to hodočašće i na taj put – prisjeća se Mateja.
Nije imala konkretnu nakanu niti je znala kada će otići. Jednostavno je osjećala snažan poriv. Zbog majčinstva i drugih okolnosti njezin PUT je trebao pričekati 20 godina.
Veliku ulogu u njezinoj odluci imala je i vjera. Kako kaže, već 25 godina važan je dio njezina života, a hodočašća doživljava kao dar, a ne kao žrtvu.
Od problema sa stopalima do 790 kilometara
Put je dugo izgledao kao nešto što možda neće moći ostvariti. Prije tri godine pojavili su joj se problemi sa stopalima, što je dodatno dovelo u pitanje fizički zahtjevno hodočašće.
Ipak, prošle godine, nakon završetka ljeta, dogodio se trenutak koji je sve promijenio.
Kćer me pitala što planiram iduće godine za ljeto? Ja sam u sekundi izgovorila – Camino, bez razmišljanja. Tada je krenulo, ja stvarno idem ostvariti svoj Camino.
Počela je sanirati stopala, a pomogli su joj individualni treninzi s trenerom. Dva puta tjedno trenirala je kako na Camino ne bi došla „iz fotelje“.
Iako voli hodati, nikada prije nije hodala duge relacije niti je isprobala hodanje s ruksakom od deset kilograma. Za njezinu odluku znala je samo uža obitelj.
Prvi dan donio oluju, grmljavinu i suze
Mateja je od početka željela upravo Francusku rutu, Camino Francés, koja počinje u Saint-Jean-Pied-de-Portu i preko Pirineja vodi prema Španjolskoj. Krenula je 10. srpnja.
Prvi dan pokazao se upravo onakvim kakvim ga mnogi opisuju – iznimno zahtjevnim. Nakon višesatnog uspona stigla je na vrh Pirineja, na oko 1400 metara nadmorske visine. Tamo ju je dočekala oluja.
– Nasred vrha našla sam se u oluji, grmljavini i vjetru. Uspjela sam obući kabanicu, a štapovima sam se pridržavala da imam ravnotežu zbog siline vjetra. I nasred vrha sam iz sveg glasa, kroz suze i smijeh, pjevala ‘Gospodin je pastir moj’ – ispričala nam je. U tom je trenutku, kaže, osjetila adrenalin, ponos i hrabrost.
Pomislila sam: ako me ovo snašlo prvi dan, za koji kažu da je najteži, a imam hrabrost i snagu za dalje – idem, Camino čeka. Toga je dana hodala čak 11 sati.
Na prvom dijelu puta upoznala je i budističkog svećenika, što joj je bilo posebno zanimljivo. Toliko me obradovala ta različitost, a opet jednakost u želji da se Camino hoda.
„Camino vas izuje iz cipela“
Nakon prvog dana nastavili su se susreti s ljudima iz cijelog svijeta. Različite zemlje, jezici, kulture, običaji i vjeroispovijesti svakodnevno su se susretali na istom putu.
Hodočasnici noće u takozvanim albergueima, hostelima namijenjenima upravo njima. Nekad u sobi budu dvije osobe, a nekad ih može biti i pedesetak.
– Camino vas izuje iz cipela, iz komocije, iz udobnosti. I ono što je najbolje, otvara vam nove vidike na život. Zaista uživate u toj slobodi, nevezanosti za stvari i svakodnevne rutine – priča nam Velikogoričanka.
Dani provedeni u hodu postali su joj vrijeme za molitvu, zahvalnost i tišinu. Unatoč umoru, osjećala je radost i ispunjenje.
Najveći izazov bili su bolovi i žuljevi
Iza romantike Camina krije se i vrlo zahtjevan fizički napor. Svakodnevno hodanje, često između 20 i 25 kilometara, ostavlja trag na tijelu.
Mateja posebno ističe važnost obuće i brige o stopalima. Prije puta kupila je tenisice broj veće i postupno ih razgazila. Pokazale su se odličnim izborom.
Kada je 13. kolovoza stigla u Santiago, tenisice su još bile s njom – prašnjave, izlizane i s ponekom rupom, ali izdržale su cijeli put.
Na Caminu je redovito mazala stopala vazelinom i nosila čarape od merino vune kako bi smanjila mogućnost nastanka žuljeva.
– Žuljevi i bolovi u nogama i stopalima najveći su izazovi Camina. Nažalost, mnogi zbog infekcije žuljeva moraju odustati od puta – kaže.
Nakon Mesete, ravničarskog i suhog dijela puta, njezina su se stopala počela buniti. Pomogli su joj istezanje, rolanje na loptici i lijekovi, zahvaljujući čemu je nastavila prema Santiagu.
„Važno je slušati svoje tijelo“
Mateja smatra da Camino nije rezerviran samo za sportaše ili iskusne planinare. Camino može proći osoba koja se ne bavi sportom i koja nema iskustva u planinarenju. Mnogi koji su u sportu nisu uspjeli završiti put.
Ključnim smatra slušanje vlastitog tijela. Njoj je odgovarala dnevna kilometraža između 20 i 25 kilometara, a kada su usponi bili zahtjevniji, smanjila bi broj kilometara. Takav joj je ritam omogućio i da upozna mjesta kroz koja je prolazila.
Važno joj je bilo da usput može vidjeti mjesto gdje taj dan spava i osjetiti život tog sela ili grada.
Susreti koje će pamtiti cijeli život
Jedan od najvećih darova Camina za Mateju su ljudi koje je upoznala. Na putu je stekla svoju „Camino obitelj“ – Olenu iz Kanade i Isol iz Koreje. I nakon povratka kući ostale su povezane i dijele dojmove i osjećaje nakon puta.
Posebno ju je razveselio susret s dvjema mladim djevojkama iz Zagreba koje je tijekom puta srela dva puta. Ponovno ih je ugledala u Santiagu, a osmijeh im, kaže, nije silazio s lica.
No jedan joj je susret posebno ostao u sjećanju, francuska obitelj koja je Camino hodala tri mjeseca, zajedno s četvero djece. Najmlađe dijete imalo je samo pet godina.
– Kada bih njihovu sreću na licima mogla prenijeti u ove riječi, sve bi bilo jasno. Bez pitanja kako ili zašto. Njihov odgovor jednom prilikom bio je da silno vole zajedništvo obitelji i da je to vrijedno – prisjeća se Mateja.
Camino je pokazao koliko ljudi mogu biti različiti, a jednaki
Iako je na put krenula zbog snažnog osobnog i duhovnog poziva, Mateja kaže da je tijekom 35 dana dobila mnogo više nego što je očekivala.
Posebno ju je dotaknula otvorenost ljudi i način na koji su svećenici prihvaćali hodočasnike, bez obzira na njihovu prošlost ili životne okolnosti.
– Camino mi je pokazao da Bog zaista gleda u srce čovjeka. Koliko su s ljubavlju i otvorenošću svećenici prigrlili svakog peregrinosa, koliko su peregrinosi suza i ljubavi našli u tim malim crkvicama, a godinama nisu koračali u svoju crkvu jer su se osjećali odbačeni, nedostojni… To je ono gdje me je Camino posebno dotaknuo.
Za nju je upravo vrijeme provedeno u samoći bilo dragocjeno. Veliko je bogatstvo za čovjeka biti sam sa sobom, svojim mislima i s Bogom. Tek u toj tišini možeš čuti i osluškivati.
A kada se tome pridoda priroda koja ostavlja bez daha i pet do osam sati hodanja dnevno, dobiva se iskustvo koje, smatra, djeluje na cijelog čovjeka – tijelo, um, duh i dušu.
Koliko košta Camino?
Za one koji razmišljaju o odlasku, Mateja kaže da financijski Camino ne mora biti nedostižan. Najveći početni troškovi su avionske karte, kvalitetan ruksak, obuća i brzosušeća odjeća, a prije puta treba računati i na lijekove i potrepštine za osobnu higijenu.
Štapove je kupila na početku puta, gdje su bili povoljni i izdržali su sve do Santiaga.
Smještaj u albergueima najčešće je stajao između 10 i 20 eura po noćenju. Hrana je, kaže, bila povoljnija nego u Hrvatskoj – za 12 do 18 eura može se dobiti obilan topli obrok, piće i desert.
Uz pristupačne cijene kave, čaja i doručka, procjenjuje da je dnevno za Camino dovoljno planirati između 30 i 50 eura.
„Nemojte vi voditi Camino – neka Camino vodi vas“
Nakon 35 dana i 790 prijeđenih kilometara Mateja se vratila kući s osjećajem da je ostvarila nešto što je u sebi nosila dva desetljeća. Onima koji razmišljaju o odlasku savjetuje da se ne opterećuju previše nedoumicama.
Prepustite se tom PUTU. Nemojte dozvoliti da vi vodite, neka PUT vodi vas.
Savjetuje i da se za prve tehničke informacije obrate nekome tko je Camino već prošao, jer iskustvo drugih može biti velika pomoć pri pripremi. Za nju Camino nije bio odricanje niti žrtva.
– Moj Camino PUT došao je kada je On odlučio, srce je bilo otvoreno za to. Rekla bih da je Camino poziv, radost i rast, nikada ne bih Camino navela kao žrtvu ili odricanje.
A ono što je ponijela kući teško je izmjeriti kilometrima. Vratila sam se bogatija za toliko spoznaja, prihvaćanja i razbijenih skrupula i predrasuda u kojima odrastamo i živimo, poručila je Mateja.
