Od dječje želje da bude teta u vrtiću, preko odlaska na satove borilačkih vještina i ritmike, do jedne od čelnih pozicija u većinski muškom svijetu, put je naše sugovornice Nevene Skočić, glavne tajnice Hrvatskog auto i karting saveza. Ispričala nam je kako se zaljubila u posao koji je tipično muški.
– Nema slučajnosti. Od malih nogu sam se stalno tukla s dečkima jer sam se s njima najviše družila i uvijek sam kući dolazila razbijenih koljena. A da ne spominjemo da sam s nekim čudnim zanimanjem promatrala automobile, što nikako nije bilo „damski“ u to vrijeme, pa su pitanja po toj temi bila upućivana samo tati. On je bio vozač kamiona, a budući da sam ja bila tatin sin, rano me postavio za volan.
Kao tatin sin, tako sam se često i ponašala, ali ipak su me upisali na borilačke vještine da bi se znala obraniti u školi od dječaka, budući da sam „rano procvala“. Dakle, opet nešto jako ženstveno, jel? I onda je jedan dan moja baka gledajući me kako kao Rambo hodam u školu odlučila da je vrijeme da me maknu od muških aktivnosti, i upisala me na ritmiku. Što mislite koliko je to trajalo i je li uspjela probuditi damu u meni?
Uz sve spomenuto dodajmo da je odrasla na zagrebačkoj Ferenščici s muškom ekipom, mahom Bad Blue Boysima i Romima. Kad je započeo rat preselila je u Špansko, upisala matematičku Gimnaziju u Samoboru, no zbog ratnog stanja i stalne napetosti oko putovanja, prebacila se u Gimnaziju Lucijana Vranjanina gdje je i maturirala. Zašto gimnazija? Jednostavno. Sa 14 godina, i dan danas tvrdi, djeca ne znaju što žele biti u životu, pa joj je to bila jedina opcija. I sad joj je žao što nije upisala neki obrt.
– Nakon srednje škole, kako nije bilo financijskih mogućnosti za nastaviti školovanje, a budimo realni gimnazija me ubila u pojam, jedina opcija bila je da idem raditi. Jednoga dana nazvala me prijateljica iz srednje škole i pitala želim li raditi kao ispomoć u Hrvatskom auto-moto športskom savezu. Pristala sam bez razmišljanja. Tada sam imala 19 godina i nisam znala ni računalo uključiti.
Prvih 25 godina bilo je izazovno
U jednom trenutku dogodilo se da se Savez razdvojio na dva saveza – auto savez i moto savez, i pogađate, Nevena je otišla u prvom (kaže ona: pravom) smjeru.
– Dugogodišnji glavi tajnik koji mi je bio šef punih 25 godina, naučio me kako treba i kako ne treba raditi, te mi je u startu, budući je to i tada bio uglavnom muški sport dao važan savjet, a to je da se svima postavim kako mama i da ne dozvolim da mi itko priđe kao ženi. A budući da je moja majka pravi uzor majčinske energije, nije mi bilo teško to prekopirati. Znate u kakvom svijetu živimo, ako žena ode s jednim muškarcem, odmah krenu priče da je bila sa svima. Tako sam se i ponašala cijelo vrijeme i u Hrvatskom auto karting savezu sam od 1996. otkad je osnovan.
Prvih 25 godina kaže, bilo je i teško i izazovno iako je puno naučila, a najvažnije od svega osjećala se sigurno jer su uprava saveza i glavni tajnik razumjeli i cijenili njezin rad, i nisu se bojali njezinog znanja, iskustva i povezanosti sa terenom. Dapače, puno puta su to koristili.
– Onda je došla smjena vlasti koja je poljuljala moju sigurnost, sigurnost Saveza i sporta. Nisam drugo ni očekivala jer je na čelo Saveza došla osoba koja nikad nije stavila kacigu na glavu ili organizirala neko natjecanje da bi time uopće imala sluha za potrebe sporta. Sve to skupa pokazalo se jako loše jer je istovremeno radeći na svojoj samo promociji potvrdio onu poznatu – „Divide et impera“. I uspio je.
Podijelio je savez na dvije strane i to je bilo previše za mene koja sam uz pomoć divnih ljudi stvarala taj savez od prvog dana. Često sam rekla da gledajući na Savez od kad je on došao na vlast, da imam osjećaj kao da mi je dijete na drogama. Zbog svega navedenog dala sam otkaz i otišla iz Saveza nakon 26 godina predanog rada. Potjerana sam.
Potom je kratko vrijeme radila na televiziji gdje nije bila sretna jer joj je Savez bio stalno pred očima i nije se mogla posvetiti novim izazovima. Ali, kako život piše zanimljive priče i stavlja nas baš tamo gdje pripadamo, pokrenuta je inicijativa za rušenje postojeće vlasti u Savezu od strane legendi i priznatih sportaša hrvatskog auto sporta i naša sugovornica je pozvana da se vrati da te da i ona pomogne u vraćanju sporta sportašima. Objeručke je prihvatila taj potez i vratila se tamo gdje pripada, no ovoga puta na jednu vrlo visoku poziciju.
Posao glavne tajnice Saveza nosi veliku odgovornost
– Postala sam glavna tajnica Saveza i iako mi titule nikada nisu bile važne, već da je posao koji radim obavljen na ispravan način, da je to dobilo novu težinu – odgovornost. Naravno, bilo je onih koji su bili protiv mog imenovanja na to mjesto, prvenstveno iz razloga jer su smatrali da sportsku tajnicu kakva sam ja bila 26 godina nigdje neće naći. I bili su u pravu. Svim Glavnim tajnicima prije bilo je lako raditi jer su imali Nevenu, a ja Nevenu nisam imala jer ju nisam imala prilike stvoriti. Svaki pokušaj stvaranja nasljednice u tih 26 godina bi završio bezuspješno jer bi kolegice pucale pod količinom posla i nisu se zadržavala duže od par godina. Budimo iskreni, nisu bile ovisne o Savezu kao ja.
– Ovaj Savez je moja ljubav, to nije samo posao, to je obitelj. Kad mi je bilo najteže i kad god mi je nešto trebalo znala sam da se na svoje ljude mogu osloniti. Došavši na ovu poziciju, nažalost leđa su mi okrenuli ljudi kojima sam osobno najviše pomagala, i o kojima sam znala najviše, ali tako to ide u životu, jer napad je najbolja obrana.
Jedina je žena na ovoj funkciji
Jedina je žena na poziciji glavnog tajnika automobilističkog saveza u Europi, a kako u auto sportu nema puno žena nije lako biti nadređena muškarcima koji ionako imaju predrasude kad su žene i automobili u pitanju. Ali je svakako izazov.
– Kad sam tih davnih godina došla raditi u oktansko okruženje, gledali su me kao mlado meso, ali već tada sam se postavila krajnje profesionalno i stavila ih na mjesto. Kako sam bila cura koja je radila u Savezu, a trebali su me, uglavnom su imali respekt prema meni, nisu mi se previše približavali jer je bilo puno situacija koje sam grubo i javno odbila.
Kad sam se udala i postala majka tek onda sam ih još više gledala majčinski, i svi su mi bili kao djeca. Zato su me prozvali „trkaća mama“. Danas imam osjećaj da me ne gledaju istim očima jer nisam više tu kao nekad da popravljam njihove greške, nego sam na funkciji da ih usmjerim da ispravno rade. Baš kao i majka, u jednom trenutku svoje dijete pustite da se samo opeče na pogreškama. Jedino tako će naučiti. Da, razmazila sam ih, ali to radite kad nekog volite, zar ne?
– Ima onih koji mi govore da sam nesposobna, da sam žensko, najobičnija tajnica i da se vratim tamo gdje mi je mjesto. Takvih je malo i laju uglavnom kao nepotpisani anonimci na društvenim mrežama. Oduvijek sam cijenila osobe koje mi u lice kažu što imaju, nego li on-line anonimne ratnike, ili čak potpisane lajavce, koji mi se u lice ulizuju kad se sretnemo. S obračunima nikad nisam imala problema, ali anonimci su „bićenca bez hrabrosti“, pa na takve energiju ne želim trošiti. Moja energija usmjerena je na razvoj, budućnost i ljubav.
Naše vozačice su sjajne
Voljela bi da je više žena u auto sportu, ali tu je i dalje borba s glavnom predrasudom – „žena za volanom“.
– Vi ne bi vjerovali kakvih žena mi u našem sportu imamo. Izgledaju poput džepnih Venera, ali kad krenu voziti nikad ne biste rekli da je žena za volanom. Morate to doći vidjeti i osobno. Većinom je riječ o ženama koje žive taj sport, koje su tu ljubav i spretnost genetski naslijedile od svojih roditelja ili su tu uz svoje bračne partnere protiv kojih se i natječu. I kako sam rekla, rađa se treća generacija od kad sam ja došla. Tu su djevojčice od 6, 7 godina u karting sportu koji je baza našeg sporta i rasadnik budućih velikih vozačica i vozača. I to baš veseli. Žene i djevojčice za volanom su točnije i preciznije, a kolika je to ljubav govori i činjenica da naša najstarija licencirana vozačica ima preko šezdeset godina.
Savez je tipični muški svijet
– Preporuka Međunarodnog olimpijskog odbora je da bi trebali imati 30 posto žena u sportu. Mi trenutno imamo 12 posto. U Savezu je oko 2000 licenciranih vozača i sportskih sudaca, pa računajte koliko je muškaraca, a koliko žena. Ali ono što me veseli da smo u mom mandatu uspjeli plasirati jako puno juniorki i juniora te da radimo na promociji sporta, a ne rukovodstva. Jer rukovodstvo je tu da vodi savez i radi na razvoju sporta, promociji istoga, a ne sebe samih. I to rade odlično.
Auto i karting sport postaje sve vidljiviji
Zahvaljujući rezultatima naših mladih sportaša, auto i karting sport je sve više prisutan na televiziji, u tiskanim medijima i na društvenim mrežama. Radimo na vidljivosti sporta i svaka pomoć nam je dobro došla, jer moja djeca, djeca auto i karting sporta su najsigurniji sudionici u prometu. Ne postoji licencirani vozač koji je uzrokovao bilo kakvu nesreću u prometu. Moja djeca kontroliraju vozilo, a ne obrnuto. Razmislite o tome malo i vidjet ćete koliko je auto i karting sport važan na puno nivoa.
– U mandatima svih predsjednika do aktualnog koji je na Izvanrednoj izbornoj skupštini dobio novi mandat od 4 godine, u prosjeku su se održavale četiri sjednice uprave godišnje. U nepunih godinu dana od kad je novi predsjednik na vlasti sa svojom upravnim odborom sa kojim diše kao jedno biće, održali smo 21 sjednicu na kojima je doneseno i provedeno preko 130 odluka za dobrobit sporta. A što da vam kažem?
U zadnjih godinu dana samo radim i spavam, ali nije mi žao jer ipak vidim da se ponovno gradi ono što je bitno u svakom sportu, a to je ispravan sustav baziran na odredbama međunarodnih pravila i zakona Republike Hrvatske. Budući da sam od početka u Savezu znam koje su slabosti i na njih mogu ukazati i brže prepoznati nove propuste. Zato mi glava stalno radi i naporno je to, ali srce ne da odustati.
Kako Savezu nedostaje sportska tajnica, nadala sam se da će me uprava vratiti na tu poziciju, ali predsjednik je ipak odlučio da sam potrebnija njemu kao asistent. Moj mandat glavne tajnice uskoro ističe i raspisati ćemo natječaj za tu poziciju. Iskreno se nadam kvalitetnim prijavama, jer taj posao kvalitetno u Hrvatskoj mogu raditi samo tri osobe. Bez lažne skromnosti, ja sam jedna od te tri. Bahato zvuči, ali radila sam ga više od 26 godina, pa znam o čemu pričam. Znate, kad netko dobro ili čak izvrsno radi svoj posao, tada to drugima izgleda lako. Ta riječ „lako“ iza sebe nosi ogromne količine iskustva. A ja ga imam.
– Iskreno, nedostaje mi teren, nedostaju mi sportaši, vikendi bez laptopa. Nedostaje mi miris oktana, spaljenih guma (da znam, jako ženstveno), doći na stazu, raditi na natjecanjima. Svaka čast svemu, ali uz ovu količinu posla vikendima sam u stanju samo popiti kavu s prijateljima i spavati. A to nisam ja i to nije život.
Kroz Savez su prošle brojne generacije vozača
– Ispratila sam mnoge generacije vozača. Mnogi s mojih početaka u Savezu sad su već i djedovi i bake. Nekoliko je obitelji koje su generacijama tu, dakle, stiže već i treća generacija. To je strast koju je teško opisati ako je ne doživite. Ono što posebno veseli je broj novih vozača, a za to je posebno zaslužan WRC. Baš zbog Svjetskog prvenstva u rally-u koje se posljednje četiri godine vozilo u Hrvatskoj se za naš sport čulo te zbog toga na dnevnoj bazi odgovaramo na upite kako nam se pridružiti. To me čini sretnom i ponosnom, te baš zato dajem sve i više od sebe da ovaj sport napokon bude prepoznat u Hrvatskoj. Za početak je dovoljno da se učlanite u jedan od naših klubova, pa ako oni nemaju odgovore na vaša pitanja, imam ih ja. Slobodno se javite.
Na pitanje da li ju je ikada vuklo da se i sama okuša za sportskim volanom, dobili smo kategoričko NE, ali i doznali kako joj je kihanje spasilo život.
– Na sljemenskom brdu bila sam sudac na zavoju. Tada zadnji put. U zadnjoj vožnji jedna formula se zabila u ogradu i komad plastike koji je odletio sa tog bolida mi je prošao tik pored glave. Srećom da sam se ja u toj šumi pokraj staze uspjela prehladiti i da sam baš u tom trenutku kihnula i sagnula glavu, jer da nisam komad plastike bi mi završio u glavi. Tad sam se povukla sa staze i počela raditi u uredu natjecanja.
– Ne znam što je gefuna, što je cincilator, ne znam što su otpori, kubikaže, radilice i zamašnjaci (znam, ali se pravim nezainteresirano), ali kad stojim na startu bilo koje brdske utrke i osjetim vibraciju automobila kroz asfalt, osjećam da sam živa.
U Velikoj Gorici živi od 2009. godine
U Veliku Goricu doselila je 2009. jer je htjela pobjeći iz zagrebačke gužve i smatra to jednom od najboljih životnih odluka.
– Ovo je grad u kojem sve možeš obaviti pješice i imaš sve što ti treba za normalan život. Istina, u posljednje vrijeme zbog izgradnje novih zgrada i povećanog naseljavanja možda je malo prenapučen, ali i dalje idealan za život.
Kad nije u svijetu automobilizma Nevena ima jedan odličan ispušni ventil, a to je pisanje.
– Jedno ljeto bilo mi je jako dosadno i susjeda Marina mi je preporučila jednu knjigu koju sam na kraju u dahu pročitala. Zamislila sam se na sekundu i shvatila da je mogu napisati bolje jer imam hrpu tuđih i neke svoje životne priče koje bi na zanimljiv način mogla uobličiti. Smislila sam lik Ninu i oživjela ju u romanu „Što ne znaš, ne boli“ u kojem se svako može pronaći.
Nakon objave i promocije knjige u život su joj ušli mnogi novi ljudi koji imaju drugačiji pogled na svijet od onog automobilističkog, ali njena sportska obitelj je bila uz nju i ovaj put, kad je knjigu trebalo objaviti, i na tome im je i danas beskrajno zahvalna.
– Naravno, sad svi čekaju nastavak. Napisala sam ga već, ali ne smatram da je vrijeme da s njom idem van. Trenutno mi je Savez prioritet.
Pisala je i na mnogim portalima o muško-ženskim odnosima, objavila je velik broj kolumni, ali i s time je stala zbog svojeg osnovnog posla koji joj je najveća ljubav i prioritet. A kad se u nešto dajete do maksimuma često se zna dogoditi da vas vlastito tijelo počne opominjati i tražiti da usporite, nažalost, i ova priča ima takav epilog.
– Uz sve divne stvari koje mi je moj posao i količina predanosti i stresa prouzročila, dobila sam tumor na mozgu. Bilo je teško razdoblje kad sam doznala dijagnozu, a uz sve to se odvijalo u vrijeme Covid krize, bolnice su bile zatvorene. Ali ako mislite da u jednoj od njih nisam završila i samo čudom preživjela varate se. Zbog liječničke pogreške moglo se dogoditi da me više ne bude, ali očito imam još puno toga za odraditi pa sam još uvijek tu, s tim malim podstanarom u svojoj glavi. Zato mi pisanje dođe kao anti stres terapija.
Ali ono što još moram reći na tu temu, unatoč greškama koje su se dešavale u to odvratno vrijeme, zahvaljujem medicinskom osoblju koje je radilo nadljudskim naporima. To nikad neću zaboraviti. Boravak u bolnici u Dubravi uljepšali su moji sportaši koji bi prolaskom pokraj bolnice potrubili u znak pozdrava i porukom „Ja sam. Drž se stara!“ Mnogo se trubilo, hvala im na tome.
Druga knjiga je napisana, a treću počinje pisati
Jedna knjiga je iza nje, druga čeka ugledati svjetlo dana, a treću potpuno drugačiju od prethodnih, je tek počela pisati.
– Pišem knjigu o pokojnom ocu koji je bio najposebniji čovjek kojeg sam ikad upoznala. Bio je izrazito duhovit, a neke njegove fore tek danas shvaćam. Nisam živjela sa njim jer su roditelji bili rastavljeni, ali svaki vikend koji smo sestra i ja provele kod njega ili obitelji u Bosni meni je bio za pamćenje. Jednostavno ne želim da njegovo postojanje zamre. Njegove fore i dan danas koristim, a dok su živi ljudi koji su ga poznavali moram ih iskoristiti da te uspomene pretočim u knjigu.
Napustio nas je 2011. godine i od tada se u meni probudila muška energija koja smeta mnogima, jer dama u meni koja bi trebala biti stalno prisutna, izviri tek povremeno. Ipak, Rambo sa Ferenčice je u meni živ i pomaže mi da u spomen na oca ne dam na sebe i svoju obitelj. Ni biološku ni oktansku.
– Ponosna sam majka studenta koji radi i pokazuje ljubav prema automobilima na način da svaki slobodan trenutak provede u garaži šarafeći po svom automobilu. Hoće li se ikada htjeti okušati u vožnjama, osigurati ću mu priliku da ga za to pripreme najbolji vozači koje je Hrvatska ikad vidjela. Iako dobro vozi i savjestan je, nadam se da će njegova ljubav prema autima ipak ostati na području mehanike. Ako ipak krene na stazu, stajati ću pokraj nje i na rubu živaca navijati jer njemu sam mama, a ne trkaća mama kao drugima. Podrška roditelja najvažniji je stup osobnosti koji možemo dobiti, i ja sam ga dobila od svojih roditelja, pa ga prenosim i dalje.
Sport će uvijek biti prva ljubav, bez obzira na teške dane koje kaže neće ni spominjati, jer oni lijepi trenuci su ono što ju gura naprijed. No, možda baš te uspomene izvuku i ideju o četvrtoj knjizi. Nikad se ne zna.
– Sport me naučio životu. Iz njega sam izvukla ono najbolje – disciplinu, odgovornost, predivna prijateljstva i poznanstva te sam naučila da ne treba čitati misli ljudima, da treba reći ono što misliš i da će ti uvijek pomoći onaj od koga to najmanje očekuješ. I nije važno jeste li muško ili žensko, jeste li na položaju ili ne, važno je biti dosljedan sebi i onome što radite i za što se borite – zaključila je Skočić.
