Posljednjih godina poduzetnice u Hrvatskoj postaju vidljivije, više se govori i piše o ženskom poduzetništvu. Broj poduzetnica polako raste, a njihov doprinos gospodarstvu sve je značajniji. No, unatoč napretku, žene u poduzetništvu i dalje se suočavaju s nizom izazova koji im otežavaju poslovanje i razvoj.
Kako je biti poduzetnica, s kojima se izazovima susreću žene kod ulaska u poduzetništvo i vođenja obrta i tvrtki?
Kroz seriju razgovora s poduzetnicama, otkrivamo izazove koji stoje pred ženama kada krenu u svijet poduzetništva.
Naša prva sugovornica je Velikogoričanaka Ana Katulić, bivša novinarka, vlasnica obrta, izvođačica, glumica i producentica, kulturna poduzetnica…
– Živim i radim u Velikoj Gorici. Gorica je moja baza, Turopolje i Buševec moj rodni kraj. Samozaposlena sam, a sve svoje profesije i identitete obuhvatila sam heštegom #culturebabe, učinilo mi se zgodno, zvučno, a opet malo frisky i funky, baš kao ja.
Po zanimanju sam glumica i novinarka. Magistrirala sam novinarstvo na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu i prvi dio karijere radila kao novinarka (uglavnom radijska). Počela sam na RVG-u, a nastavila na Media Servisu, Totalnom FM-u, Gold FM-u te posljednje na Narodnom radiju (danas Bravo).
Paralelno s radom na radiju započinje moje, neformalno, glumačko obrazovanje kroz dramski program studija Kubus, zatim dvogodišnji Chekhov Masterclass Scotta Fieldinga iz Bostona, pohađam radionice renomiranih domaćih i svjetskih umjetnika (Jan Fabre, SITI Company), sudjelujem u produkcijama profesionalnih nezavisnih kazališnih trupa…
Prvi samostalni projekt koji pripremam s autoricom i redateljicom Romanom Rožić je monodrama „Mala poduzetnica u velikoj blokadi“ koja je poticaj daljnjem samostalnom glumačkom i izvedbenom istupanju i radu.
Godine 2018. otvaram obrt za izvedbene umjetnosti i medije „Plartforma“ s ciljem spajanja izvedbenih i medijskih alata pod krovom kulturnog i kreativnog poduzetništva, a 2021. upisujem Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku, smjer neverbalni teatar na kojoj sam magistrirala 2023.
Danas sam vlasnica i voditeljica obrta za izvedbene umjetnosti i medije, suosnivačica umjetničke organizacije „Štoos teatar“ i pokretačica „Oglede“ festivala, prvog velikogoričkog festivala izvedbenih umjetnosti. S obzirom na to da radim u polju kreativnih industrija i kulturnog poduzetništva od 2021. sam i simbolična matičarka, a vrlo često sam i moderatorica poslovnih ili kulturnih događanja, animatorica dječjih događanja, performerica.
Puno je identiteta i zanimanja u jednoj osobi, no ono što povezuje sve moje strasti, poslove i aktivnosti je – komunikacija. U svakom poslu sam izvođačica, komuniciram sadržaj, a mediji se izmjenjuju.
“Moj prvi izbor oduvijek je bila gluma”
Dugi niz godina nakon studija novinarstva radila si kao novinarka. Što je presudilo za odlazak iz novinarstva?
Novinarstvo mi je prestalo biti važno, postalo je sekundarno, izgubilo je smisao u trenutku kad je posao koji sam obavljala došao do razine entertainmenta. Osim toga, redakciju u kojoj sam radila zahvatio je val otkaza, ukrcala sam se i – dala otkaz. Nikad prije nisam bila hrabrija, nikad ranije nisam nešto takvo napravila, ali imala sam osjećaj da ponovo, nakon dugo vremena, to što radim ima smisla i svrhu.
Sjećam se da sam se istovremeno tresla i bila presretna. Godinama kasnije sam pomislila da sam to mogla učiniti ranije (jer zapravo je bilo vrlo jednostavno), ali valjda je došlo kad je trebalo doći.
Moj prvi izbor oduvijek je bila gluma, a kad sam putem nakon srednje škole odustala od Akademije, novinarstvo je došlo kao drugi logičan izbor. Da me danas pitate, više se smatram glumicom nego novinarkom iako su te dvije persone u meni usko povezane; i dalje komuniciram teme koji mislim da su važne, samo sam promijenila medij.
Koliko je odrastanje u Buševcu i Pučko kazalište OSS-a utjecalo na tvoj umjetnički put?
Zasigurno je Buševec tu odigrao veliku ulogu. Kao djevojčica, pa kasnije i tinejdžerica, nastupala sam u predstavama Pučkog kazališta. Redale su se i nagrade, priznanja, zainteresirala me gluma, a paralelno sam svirala bisernicu u ogranku „Seljačke sloge“ Buševec. Imala sam i podršku roditelja koji su me vodili u Zagreb, na pripreme za Akademiju kod glumice Branke Cvitković…
Dramski studio ZKM-a tada mi se činio dalek i nepoznat (podsjećam da je to vrijeme kad mobiteli tek stižu, počinje era tehnologije i tehnološkog razvoja). Jednostavno, bila su to neka druga vremena, a ja sam možda bila i premlada da bih znala što točno želim. Ipak, drago mi je da sam se vratila na taj put godinama kasnije, u zrelijoj dobi, kad se već donekle formirao moj izvedbeni izraz.
“Život je najveća pozornica”
Kako si se odlučila za karijeru u izvedbenim umjetnostima i što te najviše inspirira u radu?
Zanimljivo, ali izvedbu sam uvijek smatrala dijelom sebe, kao kaput koji oblačim ujutro kad izlazim iz stana ili kapu koju stavljam na glavu. Dugo godina sam voditeljica, moderatorica, pa onda glumica, pred kamerom, mikrofonom, sve je to nekako dio mene i nikad nisam razmišljala da je to nešto što je odvojivo ili da postoji trenutak kad me to posebno inspiriralo.
Život je za mene najveća događajnost od svih, najveća pozornica. O njemu često razmišljam kao o skupu izvedbenih činova, o izvedbenosti života- imamo ustaljene načine kako npr. jedemo (vilica u lijevoj, nož u desnoj ruci), imamo rituale prijelaza poput krštenja, vjenčanja, imamo svoje dnevne rutine (iz kreveta u kupaonicu, pa u kuhinju, pa na posao), imao vremenski slijed odrastanja i školovanja…
To su stvari koje promatram, iz kojih crpim inspiraciju za život i za rad; ta granica između življenja i izvođenja života kakvim je već upisan. U kojem smo trenutku glumci u nečijoj priči ili krojimo vlastite sudbine. To su teme koje me inspiriraju. Uz klasičnu kazališnu izvedbu i praksu volim izvoditi performanse ili interdisciplinarne projekte koji spajaju glumu i umjetnost s nekim drugim granama, disciplinama i profesijama.
Performans mi je drag jer nema strogu dramaturšku strukturu, ne zahtijeva ulaženje u lik i događa se ovdje i sada, često se ne ponavlja i ne uvježbava.
Inspirira me i rad mojih kolega. Volim promatrati različite izvedbe, volim vidjeti što druge zanima, kako se time bave, na koji način tome pristupaju, razvijaju svoje metodologije. Zatim, inspiriraju me i likovni i vizualni, te multimedijalni umjetnici, on pak prostor i formu shvaćaju i vide drugačije od nas, izvođača na sceni. Inspirativno mi je vidjeti kako progovaraju kroz raznolike medije i isprobavaju raznovrsne forme.
Jedna si od osnivačica Muzeja odbačenih predmeta. Kako publika reagira na ovaj interdisciplinarni projekt?
Muzej odbačenih predmeta pokrenule smo kolegica Irena Boćkai i ja, prije sad već sedam godina, a nastao je kao rezultat sustavnog promišljanja kako spojiti umjetničku izvedbu s praksom koja je u to vrijeme bila snažno u fokusu svih natječaja i poziva u Hrvatskoj i Europi, a to je održivost, reciklaža, ponovna uporaba.
Muzej je zapravo putujući projekt, virtualni prostor na internetu gdje možete vidjeti koji su predmeti do sada procirkulirali našim postavom, a u fizičkom obliku to je tek desetak predmeta koji ostaju neudomljeni dok hvatamo novu izvedbu i novi grad. Ono što je karakteristično za ovaj projekt je to što je riječ o cjelodnevnom događanju.
Nastanjujemo se u jednom gradu gdje od jutra otvaramo „privremeni ured za zaprimanje odbačenih predmeta“ i pozivamo građane da nam donesu jedna predmet koji im ne treba i o njemu ispričaju priču.
Na kraju dana izlažemo prikupljene predmete i njihove priče, isprepletemo ih u umjetničku izvedbu koja je uvijek prilagođena gradu u koji smo došle. Osluškujemo predmete, građane, atmosferu, energiju, pripremamo izvedbu specifičnu za taj grad. To je izvedba bez puno uvježbavana, performans koji se događa sada i ovdje, samo jednom, baš za taj grad. Neke su izvedbe, naravno, uspješnije od drugih, a na kraju performansa publiku pozivamo na udomljavanje predmeta.
Drag nam je to projekt koji ne samo da publika voli već ga i prepoznaje, a sada smo u fazi razmišljanja što s njime dalje i u kojem obliku ga nastaviti i nadograditi.
Na koji način izvedba i performansi u okviru Muzeja odbačenih predmeta povezuju umjetnost s ekološkom i društvenom sviješću?
Pa ja ću reći ovako; u početku smo iskoristile prepoznatljiv okvir prikupljanja predmeta, izlaganja i udomljavanja kako bi, kroz prizmu ekologije progovorile svojim, izvedbenim jezikom i napravile prostor za umjetnički rad i djelovanje. Kroz godine smo po putu shvatile da je ono što ovim projektom dajemo i predstavljamo (uz uporabne predmete koje prikupljamo i nudimo dalje) – jest održivost umjetničkog rada i umjetničke produkcije i izvedbe. Koliko puta moramo reciklirati istu priču?
Možemo li istu priču ispričati više puta na više različitih načina? Jesmo li mi reciklatori nekih ili nečijih ideja ili gradimo svoje? Hoće li nas publika odbaciti jer nas ne razumije i jer nas ne treba? Treba li nam uopće takva umjetnost?
Umjetnički rad, posebice u polju izvedbenih umjetnosti stalno je samoodržavanje, ponovna uporaba, koja i nama osigurava egzistenciju. To je u konačnici priča o održivosti umjetničkog rada, moramo i mi postati samoodrživi kako ne bi nestali, istrunuli poput kakvog organskog otpada.
„Oglede festival polako raste“
Kako je nastala ideja za Oglede festivala u Velikoj Gorici i koja je glavna poruka festivala?
Oglede festival je krenuo iz moje (sebične) želje da izvedbe i prakse koje volim i koje mene zanimaju dovedem u svoj gradi i da ih mogu tu pogledati, a ne da moram za njih potezati na neke druge festivale i druge gradove. Nastao je i kao želja da ugostim kolege umjetnike; da rade, da izvode, da istovremeno upoznaju ovaj kraj, da u Goricu stigne i da se generira neka nova publika, ali i da se okupi i okrupni velikogorička scena; da mi koji smo iz ovog kraja da zajedno radimo, surađujemo, da se povežemo.
I na koncu da Gorica dobije svježeg, drugačijeg programa, da se ne percipira kao grad zatvoren za umjetničke inicijative i prakse, već naprotiv, da prigrli različitosti izražavanja u umjetničkom i kulturnom smislu.
Gorica je relativno mladi grad, ali Turopolje ima bogatu povijest izgrađenu na baštini, plemenitaškoj prošlosti, drvenoj arhitekturi i obrtništvu. Možda nema značajnijeg umjetničkog značaja kroz povijest, ali je dalo doprinos u književnosti, arhitekturi, pa i glazbi. Željela sam da festival bude omage gradu, njegovom prostoru, njegovoj povijesti i stanovnicima. Tako je nastao „Oglede“, od izvornog „ići u oglede“ – naziv koji se u prošlosti koristio da se obiđe mlada djevojka, da se vidi je l’ spremna za udaju.
Ovim festivalom doslovno i figurativno ogledamo, gledamo, obilazimo, promatramo grad, njegove kvartove, otvaramo raznolike teme i pitanja, smještamo se u gradske prostore, izlazimo na ulice. Jedna od poruka koju festival nosi je i ta da različitosti mogu zajedno egzistirati u istim prostoru, da se trebamo uvažavati, pratiti, biti podrška, jer grad čine njegovi ljudi, zajednica, kolektiv.
Ako grad gledamo kao na jedan živi organizam onda on diše, kreće se i postoji onako kako postoje i njegovi stanovnici, a mi smo sinkopa u tom gradskom ritmu.
Pred nama je treće izdanje festivala. Jesi li zadovoljna s dosadašnja dva izdanja?
Jesam. Svakom festivalu treba tri do pet godina da ostvari prepoznatljivost i okupi publiku, da se ukorijeni. Mislim da smo na dobrom putu. Oglede festival polako raste; iz godine u godinu sve smo hrabriji, ne bojimo se isprobati, kombinirati, pozvati. Organizacijski smo sigurno uigraniji nego prvih godina, ali i dalje imamo izazove koje pokušavamo riješiti.
S druge pak strane, mislim da je program konkretniji, sadržajno je snažniji, a sad ga već prepoznaju i umjetnički krugovi pa i publika. Kad smo već na temi spomenut ću da smo ove godine ponovo prvi vikend u listopadu, od 2. do 4.10. na Trgu Stjepana Radića, a program možete pronaći na našem webu www.oglede.com
Koje teme najčešće istražuješ kroz svoje izvedbe i kako one odražavaju društvene ili osobne identitete?
Teme koje me okupiraju i kroz izvedbe i projekte koje radim često proizlaze iz osobnog; pitanje identiteta i pripadnosti, ali i teme samorazvoja i samospoznaje. Vrlo čest motiv je motiv žene, radnice, majke, grešnice i svetice, a koji se vrlo često isprepliće s istim motivom u životinjskom svijetu, pa smo tako obrađivali i kravu i lisicu i bogomoljku..
U mojom izvedbama to nije nikad pitanje feminizma. Ne radim politički teatar niti pozivam na aktivizam. One su odraz osobnih promišljanja i predstavljaju tihu snagu individualne borbe svakog pojedinca (bez obzira na rod i spol). Volim izvedbama ispreplesti taj nevidljivi mozaik koji tvori ogledalo u kojem se svaki pojedinac i član zajednice može ogledati.
„Moramo stalno raditi i biti produktivni kako bismo zaradili“
Koje su najveće teškoće s kojima se susrećeš kao izvođačica i producentica suvremenih umjetničkih projekata?
Najveći izazov, zapravo najveći luksuz postalo je vrijeme. Umjetnost je proces; zahtjeva vrijeme za promišljanje, proučavanje, za odluku, a današnje vrijeme nam ograničava taj luksuz da možemo cijelu godinu razmišljati i planirati, tjera nas u kut u kojem su odluke instantne, brze, a izvedbe postaju jednokratni i potrošni projekti, predstave igramo jednu, ma najviše dvije sezone jer već se nameću nove teme i nove potrebe.
Moramo stalno raditi i biti produktivni kako bismo zaradili. Često me pitaju „na čemu novom radiš?“, a još nisam dovela do kraja ni prethodne projekte. To je taj luksuz. Nemam neograničeno sredstava da se mogu posvetiti jednom projektu cijelu godinu, već me lovi neki novi, nova tema, okreće godina.
Tržište nameće i projekte „koji se prodaju“, koji su komercijalni, koji se traže, koji su smiješni, poznati, isprobani, jednostavni, lagani. Publika traži zabavu, opuštanje, smijeh, ne žele ozbiljne teme, ne žele da ih izvedba zamara, da ju ne razumiju, ne žele razmišljati o tome što su gledali, žele se nasmijati na neku jednoobraznu stereotipnu foru, popiti piće i otići doma s osmijehom na usnicama. Tako zaboravljaju na svoje brige, na stvarnost i svakodnevicu i ona im se čini malo lakša, jer danas ljudi i nemaju puno vremena za smijeh ili su jednostavno zaboravili se smijati.
A lijepo nam je kad se smijemo i kad nam je ugodno. Naše izvedbe i teme kojima se bavimo nisu uvijek ugodne, ne u smislu da izazivaju fizičko gađenje, ali to su izvedbe koji izlaze izvan ustaljenih obrazaca ili zona komfora, poigravaju se s temama na drugačiji, indirektniji način i često zahtijevaju angažman i promišljanje. Zato naše izvedbe ponekad teže dopiru do publike i potrebno je vremena i strpljenja.
Dajem tu primjer svoje posljednje predstave „Roža (cura s greškom)“ u kojoj sam i izvođačica i producentica. To nije komercijalna predstava, iako kao i mnoge njoj slične, progovara upravo o muško-ženskim odnosima (samo u drugačijoj formi).
To je predstava koja se teško prodaje (jer nastala je prema pripovijetki Slavka Kolara, a Kolar je shvaćen kao tmuran i namćorast lik, iako je u realnosti perfektan humorista i jako zabavan).
Ne preostaje mi ništa drugo nego tražiti izvore sufinanciranja jer „Roža“ nije komercijalni projekt i nije naslov koji puni dvorane. To me razočarava. Kazalište je tu i da educira, ne samo da zabavlja.
Kako si se uključila u posao tzv. lažnog matičara i simobolična vjenčanja, što te je privuklo ovoj vrsti angažmana?
Simbolična matičarka ili voditeljica svadbene ceremonije nešto je što se dogodilo slučajno, a razvilo se prirodno iz mojih afiniteta prema izvedbi, glumi, pa čak i novinarstvu. To je aktivnost kojom sam uspješno spojila sve ono što radim, volim i ono što znam.
Prva „gaža“ dogodila se na svadbi mojih prijatelja koji su me zamolili da za njih pripremim svadbenu ceremoniju, a nakon toga su počeli stizati prvi pozivi i kalendar se počeo puniti.
Danas mi je to jedan od stabilnijih izvora prihoda, ali i posao koji radim iz zadovoljstva, bez intencije da će se iz toga razviti neka vrta profesionalne orijentacije u industriji vjenčanja. Ja sam prvenstveno glumica.
Radiš li ga iz potrebe ili je i to jedna vrsta umjetničkog angažmana? Koliko je isplativiji od drugih projekata?
Posao simboličnog matičara nije moj core business. To je posao s kojim lakše mogu planirati prihode. Ne bih rekla da je isplativiji, ali je svakako stabilniji. Ako se vratimo na početak ovog intervjua i mog promišljanja o izvedbenosti života, mislim da je simbolična ceremonija vjenčanja najbolji primjer te izvedbenosti.
Ona je performans, predstava, nema nikakvu pravnu snagu. Ono što je se meni sviđa je da, kao simbolična matičarka, svojom izvedbom, pripremom vjenčanog scenarija, mladencima mogu uljepšati taj važan dan, da ih mogu raznježiti, razveseliti, rasplakati, ushititi. Kroz ovaj posao im dajem sebe, a ne tamo neki lik službenice, matičarke. Mislim da je to ono što mi se sviđa i u čemu je ljepota ove priče i ovog posla.
“Poduzetništvo nije lagano, ono je neizvjesno i riskantno…”
Kao žena koja vodi vlastiti obrt, s kojim si se najvećim izazovima susrela u poduzetništvu?
Za početak ću reći ovako; izazovi poduzetništva s kojima se susrećem su oni koji ne poznaju spol, a ovise o tome koliko smo spremni učiti iz vlastitih pogrešaka i koliko smo spremni prihvatiti da smo pogriješili, poslušati i drugu stranu, bez ljutnje.
Poduzetništvo nije lagano, ono je neizvjesno, riskantno, zahtjeva stalno nadograđivanje, usavršavanje, stalnu prisutnost, multitasking, ad hoc gašenje požara, spremnost na stalan rad, improvizaciju ali i na konstantno planiranje, revidiranje, educiranje…
Ali je isto tako neponovljivo oslobađajuće za sve one koji krenu tim putem. Ima tu naravno i puno ega, pa bih uvijek rekla da su izazovi koje spominješ na relaciji ljudskih bića i njihove nadmoći u nekom poslu ili položaju, nego što imaju veze s time što sam žena.
Nikad se u svom poslu nisam osjećala degradirano ili kao da me se ne čuje. Osim toga, češće biram bitke i biram ljude, volim se okružiti onima koji razumiju moj jezik, koji ne osuđuju, koji su otvoreni za dijalog, pacifisti i tolerantni, a takva sam i sama.
Kako procjenjuješ položaj poduzetnica u Hrvatskoj danas? Koje prepreke su još prisutne?
Žene poduzetnice s kojima komuniciram, s kojima se družim i koje me inspiriraju dolaze iz različitih sfera, najčešće iz medija, marketinga ili su vlasnice, direktorice firmi. One su vrlo uspješne na raznim životnim poljima i često balansiraju i žongliraju nekoliko identiteta i poslova odjednom.
Ono što ostaje ne bih rekla da su prepreke, više predrasude s kojima se još uvijek suočavamo. Neke od njih su da žena ne može istovremeno biti uspješna poduzetnica i dobra majka, ako je poduzetnica sigurno je nemajka ili „ona samo lovi karijeru“ pa je stigmatizirana.
Za snažne žene češće će reći da su histerične ako su glasne i jasne, da su u PMS-u ili ih pucaju hormoni, uvjerenje da žene ne mogu donositi racionalne odluke, češće na bazi emocija. Mislim da smo ponekad više prepreke same sebi nego što nas nešto ili netko drugi priječi da počnemo.
Država je otvorena prema poduzetnicima, posebno prema ženama, postoje brojna sufinanciranja, natječaji, zajmovi, ženske podrške i zajednice. Sve je dostupno, ali najteže je početi.
„Ne postoji ništa što žena ne može“
Koje su, prema tvom iskustvu, ključne vještine i osobine koje žene trebaju razvijati da bi uspjele u poslovanju?
Hrabrost, kao prapočelo. I promjena uvjerenja iz „ja to ne mogu“ u „ja to mogu“. Ne postoji ništa što žena ne može. Kroz povijest je žena bila „drugotna“, muškarac je taj koji je radio i privređivao, žena se brinula za djecu i kuću i to je nešto što je snažno ukorijenjeno i u našoj kolektivnoj svijesti. I nije pogrešno. Ali svatko ima priliku razviti svoj potencijal.
Nerijetko razgovaram sa ženama koje su kasnije u životu odlučile pokrenuti biznis, posvetiti se umjetnosti, poslu, kao da im nitko prije nije za to dao dozvolu jer prvenstveno su se trebale ostvariti u kućanstvu, kao majke, njegovateljice.
Mislim da žene danas mogu sve. Žena u ovom poslu treba biti i odlučna, jasna, mislim da se ne moramo natjecati s muškim kolegama, ali svakako treba imati dozu kompetitivnosti, treba znati kada ostaviti ego sa strane, biti fleksibilna, spremna priznati pogrešku, početi ponovo, pa i priznati da nešto ne zna ili ne razumije.
Postoje li specifični izazovi za žene u kreativnim i umjetničkim industrijama u odnosu na druge sektore?
Mislim da nam je najveći izazov (nama koje ne razmišljamo isključivo poslovno, već više umjetnički i kreativno), izgraditi od sebe i svog biznisa prepoznatljivi brend. Kako od malog biznisa – koji se kreiraju, kako bi rekla jedna moja kolegica poduzetnica, „na mišiće“ – snagom stvoriti ozbiljno poslovanje.
Mi ćemo češće raditi bez razmišljanja o marketingu i brendu, raditi da zaradimo, a ne da se izgradimo i promoviramo. Puno mojih kolega (ovdje govorim o nezavisnoj sceni) odmahuje rukom ili uzdahne kad mora staviti nešto na društvene mreže, najaviti, promovirati.
Mi želimo graditi publiku u prostoru, ali moramo imati na umu da se publika danas gradi i online i da je tako doseg i responzivnost veća, ali je i više marketinškog posla. Mislim da nam najteže pada ta administracija i posao koji nije izvedbene i umjetničke prirode, takozvana „papirologija“, a moramo i to.
“Potrebno je hrabrosti, vremena, volje i malo intuicije”
Sedam si godina u poduzetništvu, što bi savjetovala ženama koje razmišljaju o pokretanju vlastitog posla, posebno u umjetnosti i kulturi?
Svatko tko kreće u vlastiti biznis, bio on u kulturi ili kreativnom poduzetništvu treba znati da je to posao koji je istovremeno ispunjavajuć i iscrpljujuć, ali jednako tako to je posao koji bi opet i ponovo odabrala i preporučila. On je izlazak izvan zone komfora, nekad je neizvjestan i potpuno ovisi o nama. Potrebno je hrabrosti, vremena, volje i malo intuicije. Naravno, sve ovisi o tome i kakvi smo tipovi, karakteri i kakva nas tempo i struktura zadovoljavaju ili ispunjavaju.
Nepostojanje fiksnog radnog vremena nekima može biti stresno ili zbunjujuće. Meni je, primjerice mogućnost da sama krojim svoje radno vrijeme – dobrodošlo. Jest da se to nekad pretvori u rad vikendima i praznicima, ali radim za sebe pa onda znam zašto to biram.
Naravno, ima i nedostataka. U ovom sustavu ne postoji plaćeni godišnji odmor, ne postoji bolovanje, porodiljni, regresi, božićnice, nema besplatnih sistematski pregleda. Sama plaćam doprinose, a sukladno tome formiram i cijene za svoj rad. Mislim da ne trebam dodatno naglašavati da su u tu krajnju cijenu uključeni svi i porezi i doprinosi, pa i godišnji odmor.
Često sam korisnica bespovratnih sredstava koje osigurava država ili pak Ministarstvo kulture, ako se radi o kreativnim i kulturnim sadržajima.
U kulturi ne možemo govoriti o velikim sredstvima, u poduzetništvu je to već puno sigurnije i država više pažnje posvećuje i brine za svoje poduzetnike nego za kulturnjake. Mislim da je to razlog zašto sam odabrala biti obrtnica/poduzetnica u kulturi, a nisam se odlučila uzeti status samostalne umjetnice.
Koliko žene imaju podrške danas, pomažu li udruge poslovnih žena u prevladavanju prepreka i ostvarivanju poslovnih ciljeva? Kakva su tvoja iskustva? Jesu li žene prepuštene same sebi i svojim mogućnostima?
Nikako nismo prepuštene sebi, a podrška zaista dolazi s raznih strana (od društvenih mreža, udruga, do osobnih kontakata, tečajeva, edukacija), ovisno o tome kakvu vrstu podrške trebate i odaberete.
Jedan od najljepših susreta imala sam s poduzetnicom Vedranom Likan koju sam srela tijekom jednog događanja koje je, među ostalim, obrađivalo temu budućnosti kulturnih industrija te kako ih otvoriti, pozicionirati i financirati.
Nakon kratke diskusije prišla sam joj i ukratko joj predstavila projekt na kojem radim za koji sam trebala savjet oko financiranja. Ona mi je dala svoj kontakt i narednih par mjeseci naša se komunikacija odvijala online, a ona mi je davala smjernice za pripremu dobrog pitcha i prezentacije za donatore.
Sjećam se da sam je, kad mi je rekla da će me mentorirati, pitala koliko to košta. Ona me pogledala, nasmijala se i rekla da mi želi pomoći. Meni je to bilo nevjerojatno, osjećala sam se kao prava sretnica.
“Prve misli ujutro najčešće su vezane uz posao”
Kada se probudiš, jesu li tvoje prve misli o novim projektima ili brineš o računima, plaćanju troškova i sličnim mukama…?
Neću lagati. Prve misli ujutro najčešće jesu vezane uz posao; posebno ako me uhvati period zatrpanog rasporeda pa moram dobro planirati vrijeme. Ipak, nisam osoba koja iz kreveta sjeda direkt za kompjuter. Volim svoje jutarnje ritualne koji uključuju ispijanje čaja od đumbira i čitanje par stranica neke knjige. Tek onda palim mobitel, a tri puta tjedno ujutro odlazim i na trening.
Ne volim kad mi dan počinje stresno i užurbano, volim se polako ušuljati u dan.
Moj posao je specifičan pa su neki dani provedeni „u uredu“ (to je najčešće ponedjeljak, kad sređujem administraciju), a nekad su u dvorani (kad imam probe), nekad su na kreativnim sastancima, a u mom poslu čak su i neobavezna druženja dobra podloga za brainstorming, nove ideje i projekte. Svaki dan je drugačiji. Tako ih volim.
Koje ti je razdoblje u proteklih sedam godina u privatnom poduzetništvu bilo najteže, jesu li to počeci poslovanja, vrijeme pandemije ili neko drugo razdoblje…?
Najteže je bilo početi, a jednom kad sam počela sljedeći izazov bio je usustaviti biznis – koje su moje usluge, čime se bavim, što nudim, ali i odrediti cijenu za kreativne, intelektualne i autorske usluge koje nudim, pronaći klijente i sl…
Vrijeme pandemije zapravo mi je više pogodovalo nego je odmoglo. Kako nije bilo posla za nas kulturnjake (jer su sve izvedbe bile zabranjene pa je ostalo malo manevarskog prostora i onog čime bi se mogla baviti) živjela sam većinski na sredstvima koje je država osigurala za obrte pogođene COVID pandemijom te istovremeno studirala na Akademiji za umjetnosti i kulturu u Osijeku.
Danas na to gledam kao na pravu privilegiju, dašak slobode i sreće u pandemiji, portal koji se otvorio i omogućio da svoj dosadašnji rad i edukaciju formaliziram.
**** OVAJ TEKST DIO JE PROJEKTA ”ŽENE U BIZNISU“ GORICE.INFO I VG BUSINESS FORUMA****
