Neka istraživanja govore da bi svaki čovjek trebao promijeniti poslovno okruženje svakih pet do sedam godina. Rezultati istraživanja temelje se na spoznajama da s vremenom rutina postaje zamorna pa je čovjek skloniji pogreškama. Stručnjaci kažu da je promjena posla dobra zbog motivacije i izazova jer potiče na nove akcije, inovativnost, kreativnost, pravilan odnos prema kolegama i veću profesionalnost. Možda je i neki od navedenih razloga motivirao Ivanu Dubovečak na promjenu poslovnog okruženja.
Donedavno profesorica Hrvatskog jezika u OŠ Eugena Kvaternika je – doduše ne nakon pet ili sedam godina, već nakon pune 22. – napustila učionicu i prihvatila novi izazov.
– Odluka da nakon 22 godine rada s djecom u školi odem na novi posao, za mene je bila jako teška. No, u određenom trenutku osjetite da je došlo vrijeme za promjene u životu i ako ih ne napravite u datom trenutku, onda nikada niti nećete. Tako da sam donijela jednu, ako ne i najtežu, odluku u svom životu i otišla iz Osnovne škole Eugena Kvaternika u Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja. Moji učenici nedostaju mi svakoga dana, ali s njima sam u kontaktu i sigurna sam da će i dalje biti dobri kakvi su bili i meni.
Posljednji dan siječnja ove godine je dan koji nikada neću zaboraviti i koji će zauvijek ostati kao jedan od najljepših, ali i najtežih dana u mom životu. Posljednji radni dan u mojoj školi, u mojem razredu s mojim učenicima. Obasuli su me predivnim riječima, cvijećem, poklonima, pjesmom, zagrljajima… Osjetila sam koliko sam voljena – pomalo sa sjetom odgovara dr. Dubovečak.
Doktorski studij traži velika odricanja
Da, dobro ste pročitali i nije greška u pisanju. Profesorica Ivana Dubovečak odnedavno je i doktorica znanosti. Reklo bi se, godina puna novih početaka.
– Želja da upišem doktorski studij u meni je tinjala još od mladih dana, kada sam završila studij kroatistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. No, rodila se moja kćer Dora i prioriteti su se promijenili te je doktorat ostao za neka druga vremena. I eto, kako je moja kćer odrasla, ja sam se odlučila upisati na doktorski studij Cjeloživotni odgoj i obrazovne znanosti na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Doktorski studij završila sam u tri i pol godine. Upisala sam ga 18. listopada 2019., a drugi najsretniji dan u životu, nakon rođenja Dore, bio je dan kada sam obranila doktorsku disertaciju, 7. ožujka ove godine. Da, pohađati doktorski studij izuzetno je naporno, iziskuje veliki rad, trud, odricanje, učenje, čitanje, pisanje, nespavanje… A sve to uz posao i obitelj koji ne smiju trpjeti. Onaj tko to nije probao, teško može znati kakav je to trnovit, ali i divan put. Upoznala sam nove prijatelje, divne profesore, naučila sam stvari koje sam mislila da nikada neću naučiti.
Tako da moram spomenuti svog mentora, prof. dr. sc. Ivana Prskala koji je bio najbolji mentor kojeg sam mogla imati i moju dragu prijateljicu i suradnicu izv. prof. dr. sc. Vesnu Budinski, koja je bdjela nada mnom sve vrijeme doktorskog studija. Tako da mi nije žao ni jednog jedinog trenutka. Naravno, bez podrške obitelji, prijatelja, kolega, sve ovo ne bi bilo moguće. Doista sam imala i imam veliku sreću što imam obitelj, prijatelje i kolege koji su mi uvijek pomagali i bili uz mene u svim važnim i teškim trenucima. Sretna sam što mogu reći kako sam i na novom poslu upoznala divne kolege i suradnike – oduševljeno, gotovo u jednom dahu, prepričava nam dr. Dubovečak.
Uistinu je riječ o vrsnoj prosvjetnoj djelatnici koja je svoje znanje nesebično dijelila generacijama velikogoričkih učenika. Uostalom, o tome svjedoče i brojne nagrade i priznanja koje su tijekom svih ovih godina stizale u njezine ruke. Podsjetimo, profesorica Dubovečak nekoliko je puta birana u probrano društvo najboljih 500 prosvjetnih djelatnika u Hrvatskoj, a kruna profesionalne karijere bio je tzv. učiteljski Oscar, Nagrada Ivan Filipović, koja predstavlja najvišu nagradu u hrvatskom školskom i obrazovnom sustavu. Osim toga, profesorica Dubovečak pokrenula je i niz inovativnih projekata za svoje učenike, poput projekta Učenje s četiri šape ili radio-emisije Zvonjalica.
Koordinira poslove oko izrade nacionalnih ispita iz Hrvatskog jezika
Iako možemo biti tužni zbog gubitka jednog takvog prosvjetnog djelatnika u našem gradu, moramo biti sretni i ponosni što će jedna tako vrsna stručnjakinja raditi vrlo odgovoran posao na korist svih učenika diljem Lijepe naše. No, odlaskom na novo radno mjesto nisu prekinuti projekti povezani s našim učenicima i našim gradom.
– Da, novi posao, novi početak. Radim u Nacionalnom centru za vanjsko vrednovanje obrazovanja kao specijalist i viši savjetnik, koordinator za Hrvatski jezik za razrednu i predmetnu nastavu. Potpuno drugačiji posao od posla kojeg sam do sada radila, ali također vrlo zanimljiv, dinamičan, kreativan.
Moj je posao koordinirati sve oko izrade nacionalnih ispita iz hrvatskoga jezika – od stručnih radnih skupina, izrade ispita, lekture, korekture, recenzije, prijeloma pa sve do njihovog ocjenjivanja. Posao je i to gdje moram sudjelovati na raznim konferencijama i držati razna predavanja, puno sam na putu, ali to je nešto što sam oduvijek željela. Unatoč novim obvezama, i dalje ću sudjelovati u projektima vezanima za Veliku Goricu i naše škole.
Tako na primjer projekt koji smo kolegica Marina Mužek i ja pokrenule prije sada već punih 19 godina, radio emisija Zvonjalica, i dalje ide. I dalje imam veliku i lijepu suradnju s kolegicama i kolegama iz svih velikogoričkih škola, a vjerujem da ćemo našu suradnju proširiti i mojim odlaskom u Nacionalni centar za vanjsko vrednovanje obrazovanja jer nama u Centru uvijek trebaju vrijedni, kvalitetni i predani učitelji – iskreno će Ivana Dubovečak.
Novi korak u poslovnoj karijeri sigurno rezultira i novim idejama, očekivanjima, planovima…
– Moja očekivanja su velika. Velika mi je želja neke stvari oko same izrade nacionalnih ispita i cijelog tog procesa poboljšati, usavršiti, promijeniti ono što sam zamijetila da se možda može bolje i kvalitetnije napraviti. Također, i dalje sam vanjski suradnik na Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u Petrinji, te obožavam predavati svojim studentima. Tako da nisam skroz izgubila kontakt s nastavom i poučavanjem. Za sada, plan mi je što bolje pohvatati konce na novom poslu i nastaviti raditi na Fakultetu sa studentima.
A dalje…. Nikada se sa mnom ne zna… – pomalo zagonetno nam dr. Dubovečak ostavlja prostora za možda još koju životnu priču, baš poput ove…
.