Sve dok traju postizborne igre i igrice, stranke odgađaju ono neizbježno – obavezu da napokon stanu pred ogledalo i vide na što sliče. Većina stranaka još uvijek misli da je ta cjelovita analiza rezultata, njihova značaja na političkom tržištu i izgleda za budućnost daleko, ali zapravo nije. Neće tom odugovlačenu pomoći niti relativno nebitni europski izbori. Treba stati pred ogledalo i na vagu. Pa da vidimo kako ćemo se dotjerati za ljetno prešetavanje po plažama…
Rijetki su oni koji stanjem mogu biti zadovoljni. Radi se, zapravo, o samo dvije stranke. Svi ostali imaju puno prostora za, kako bi se to reklo, rad na sebi.
Evo kako trenutačno stoje najjače hrvatske stranke:
Domovinski pokret – Stranka Ivana Penave i Marija Radića definitivno ima najviše razloga za zadovoljstvo. Nakon relativnog neuspjeha s Miroslavom Škorom prije četiri godine, raspada među tadašnjim saborskim zastupnicima i, kako se nekima činilo, ne baš blistave perspektive, travanjski izbori vratili su sunce na obzor Domovinaca.
Ovog puta su uspjeli ono što su pokušali prije četiri godine – da upravo oni budu stranka prevage bez koje niti jedna politička koalicija ili savez u Saboru ne može doći u poziciju vlasti ili barem parlamentarne većine. Mogao bi, doduše, jedan takva moćna većina, kada bi se dogovorili HDZ i SDP, nastati i bez njih, ali taj je scenarij još uvijek samo nerealna bajka.
Upravo zato je DP najveći pobjednik travanjskih izbora. No, nije to pozicija koja jamči dugotrajne slatke snove na lovorikama. Sve se to može urušiti već sutra. Doslovno. Domovinci su pred velikim dilemama povezanim s brakom s HDZ-om. S jedne strane je obaveza prema njihovim glasačima koji očekuju da DP nema nikakve veze sa SDSS-om, ali i konstantna opasnost da ih HDZ proguta ili barem raskoli.
Pozicija je to koja će od vodstva Domovinskog pokreta zahtijevati ogromne količine strpljenja, strateškog promišljanja, analitike, diplomatskih aktivnosti, a na kraju i odlučnosti i hrabrosti.
Možemo! – Da, ipak su na prošlim izborima pokazali da mogu. Saborski klub im je, u odnosu na onaj u prošlom sazivu, nabujao i definitivno su se etablirali kao nezaobilazna snaga na lijevoj strani političkog spektra. No, zbog svog stava da ne ulaze u koaliciju sa SDP-om naštetili su ljevici, pa Sandra Benčić i Tomislav Tomašević trebaju dokazati da su vrijedni partneri koji misle na širu sliku, a ne samo na sebe i svoj rezultat.
Ne dođe li do ponavljanja parlamentarnih izbora – što je, budimo realni, sve manje moguće – pitanje je kako će se prema ovom uspjehu Možemosa postaviti SDP-ovci na lokalnim razinama. A za točno godinu dana još je bitniji test ove lijevo-zelene stranke koja trenutačno drži vlast u Zagrebu. No, u toj vlasti, kao trenutačno manjinski partner, participira i SDP. Može li se manjinski partner preobratiti u političkog konkurenta na lokalnim izborima? To je pitanje o kojem u Možemo trebaju svakodnevno razmišljati i tražiti sve mogućnosti za suradnju s ideološki bliskim strankama, a ne za tvrdoglavo zastupanje isključivo vlastitih interesa. U suprotnom, možda Možemosi broje zadnje mjesece u kojima objašaju vlast u metropoli…
HDZ – Stranka Andreja Plenkovića neće biti dobitnik izbora čak ni ako na kraju oformi Vladu, što je sve realniji scenarij. U tom slučaju HDZ će biti puno ovisniji o relativno jakom partneru – Domovinskom pokretu – a istodobno će imati još niz političkih interesa koje će trebati zadovoljiti (poput manjinaca, HSLS-a, HNS-a…).
A Plenković, podsjetimo se, nije baš sklon pretjeranim kompromisima. Kada je bio u sličnoj situaciji, dok su mu u Vladi sjedili Mostovi ministri, pronašao je nove partnere, smjenio Mostovce i poslao ih sve skupa u oporbu. No, tada je HDZ bio jači i u Saboru je bilo dosta onih koji su bili spremni za prijelazni rok. Ovoga puta čini se da je situacija puno čvršća i da je vjerojatna buduća oporba (SDP, Možemo, IDS, Matija Posavec i Fokus) puno nesklonija dogovorima sa Plenkovićem.
No, nikad ne reci nikad – uzrečica je koja je već stotinama puta dokazana u hrvatskoj politici.
Ali stabilnost i sigurnost koju je HDZ imao u proteklom mandatu, teško je da će se ponoviti. Zbog toga HDZ nema razloga za bezrezervno postizborno slavlje.
Most – Stranka nastala na volonterstvu mladih iz Metkovića je, unatoč solidnom izbornom rezultatu, izborni gubitnik. Zagovornici konzervativnih desnih stavova danas potencijalne partnere mogu naći, paradoksalno, samo na ljevici. No i ta ljevica želi iskoristiti ruke ove stranke u parlamentu, o nekakvom ozbiljnijem savezništvu ili suradnji u Vladi nema govora.
Snagu i političku poziciju Mosta danas ne treba nitko. Pitanje je što o njoj misle i oni koji su prije par tjedana glasali za njih budući sigurno nisu očekivali suradnju s ljevicom.
A i tako raskliman Most se raspada. Navodno armiranu konstrukciju napustio je bračni par Raspudić koji je, posebno Marija Selak Raspudić, donio malo mekši i moderniji pristup i nastup u bivšem sazivu Sabora. Nino Rasudić se, pak, pogubio u saborskim klupama i pao u drugi plan.
Današnji Most rezultat je ponajprije aktivnosti i nastupa Nikole Grmoje. On je “pojeo” Božu Petrova i nametnuo se kao neformalni šef Mosta. I dobio je zbog toga nešto glasova. Ipak premalo da bi Most predstavljao značajniji politički faktor. Ali je istodobno i koalicijski potencijal Mosta, zbog neobuzdanog Grmoje, postao zanemariv.
Most je, ne dogode li se drastične promjene, na putu prema nestanku. Koliko god se to danas, s ovim dobrim brojem saborskih zastupnika, činilo nemogućim.
SDP – Stranka Peđe Grbina, kojom je u predizbornoj kampanji upravljao notorni Zoran Milanović, postigla je puno više nego je itko očekivao. Grbin je srozao stranku do nelućeno niskih razina, a Milanović ju je diverzantskim i nasilničkim upadom u politički prostor vratio u život.
Sve je to, na kraju, bilo premalo. Upravo zato je Zoran Milanović (koji se već proglasio za premijera) najveći izborni gubitnik, Peđa Grbin ga i u tome bespogovorno slijedi, a taj je A-je-to politički duo za sobom povukao i čitav SDP.
Igraju se SDP-ovci još kalkulacijama i očekivanjima od europskih izbora, ali to, zapravo, na domaćem političkom tržištu ne znači ništa. Čak i kada bi pobijedili na tim izborima, činjenica je da su na onim najbitnijim, domaćim parlamentarnim, ostali čak 19 mandata iza HDZ-a. A to je gotovo potpuna katastrofa u svjetlu svega onoga što nam je HDZ-ova Vlada priređivala u posljednjih četiri godine.
I zato je pred SDP-om veliko resetiranje. Gotovo vraćanje na tvorničke postavke. Prva i najbitnija stvar je izbor novog stranačkog šefa koji bi trebao biti mlađi, uspješan i nekonfliktan. Ne izaberu li takvog ili takvu suočit će se s egzistencijalnim problemom.
Neće SDP propasti, ali da, s krivim odabirom nove čelne osobe, može postati još nebitniji nego za vrijeme Peđe Grbina – može.
Zbog svega ovog i još mnogočeg drugog – za hrvatske stranke nema mirnog i opuštenog ljeta.
Renato Ivanuš dugogodišnji je medijski profesionalac i stručnjak. U profesionalnoj karijeri bio je gotovo sve što se može biti u medijima – novinar, reporter, ratni reporter, urednik rubrike, pomoćnik glavnog urednika, zamjenik glavnog urednika, glavni urednik vodećeg hrvatskog medija, direktor medijske agencije, CEO velike medijske kuće… Danas vodi svoju tvrtku ”Tvornica Sadržaja”, a za Goricu.info svaki će tjedan analizirati najvažnije društvene i političke događaje kako bi vam dao širi kontekst i otkrio njihovu pozadinu
.