Bio sam najmanje dijete u školi …
Iskustvo koje često puta nije bilo ugodno i pratilo me sve do srednje škole, dok nisam u samo jednoj godini narastao za 15 centimetara i dosegao svoju današnju visinu.
Cijelo to vrijeme, uzor mi je bila moja starija sestra, koja je zbog svog talenta za glazbu upisala i muzičku školu.
Ni danas ne znam zašto, ali jednog sam dana rekao svojim roditeljima da i ja želim upisati muzičku školu i svirati gitaru. Roditelji su me pitali da li sam siguran, jer je to velika obaveza.
Rekao sam im da mi kupe gitaru, a da će sve drugo biti moja briga.
Kad se iz današnje pozicije osvrnem na tu svoju izjavu, ne znam otkuda mi takva doza sigurnosti i samouvjerenosti.
Nekoliko tjedana kasnije stigla je i gitara – “Yamaha”, made in Japan. Iako je bila skoro veća od mene, krenuo sam u muzičku školu i zaljubio se u instrument i glazbu.
Ljubavna afera koja traje cijeli život i nikad nije prestala.
I kao svaki gitarist, najmanji je dječak u školi imao san da će jednog dana postati rock zvjezda i zasvirati na velikoj pozornici.
Ali, onda se dogodi život. Za moju generaciju je to bio rat koji nam je uzeo najbolje godine i snove.
Muzika je nestala iz mog života i njeno je mjesto zauzeo studij elektrotehnike i polaganje ispita u skloništu za vrijeme uzbuna.
Prvo kao matematičar, a kasnije kao inženjer elektrotehnike, kontinuirano sam razvijao svoj analitički um, koji je bio temelj mog poslovnog uspjeha – ali i moj najveći protivnik koji me iz trenutka u trenutak bacao u zamke vlastitih misli, kojima sam sabotirao samog sebe..
Jedna od glavnih protuteža tom analitičkom dijelu mog uma, bila je upravo glazba, koju nisam nikada napustio – iako sam imao razdoblja u kojima godinama nisam svirao.
Da bi bili uspješni moramo razvijati obje polutke svog mozga – kako onu analitičku, tako i onu emotivnu, kreativnu i stvaralačku.
U retrospektivi mog života, glazba je bila ključna u stvaranju te ravnoteže, ali nikad nije bila više od razbibrige i sviranja za društvo na proslavama i druženjima.
Sve dok spletom neplaniranih okolnosti nisam prije par godine postao članom blues grupe.
Sviranje za sebe ili društvo i sviranje sa profesionalnim muzičarima, dva su različita svijeta.
Ovo je drugo postalo moj izlazak iz zone komfora i to na razinama za koje nisam prije znao da postoje.
Sjećam se svog prvog javnog nastupa – dlanovi su mi se znojili cijelo vrijeme i imao sam osjećaj da apsolutno nemam pojma o sviranju.
Umjesto užitka, prvih je nekoliko nastupa bio čisti stres.
Pojam koji to najbolje opisuje je “sindrom uljeza” – onaj osjećaj kad mislite da tu ne pripadate i da će svi oko vas spoznati da ustvari ne znate svirati.
U cijelom procesu su mi neizmjerno pomogli članovi benda koji su mi cijelo vrijeme davali podršku – čak i kad sam najviše griješio nikad nisam čuo ni jednu lošu riječ, već samo pohvale.
I onda je usljedio poziv na koncert za dodjelu nagrada Hrvatske glazbene unije, koji sam bez razmišljanja prihvatio.
Trenutak o kojem sam cijeli život maštao – nastup na velikoj pozornici.
Naravno da me cijelo vrijeme hvata panika, jer ću biti jedini amater na pozornici sa profesionalnim muzičarima – ali životna lekcija se sastoji u tome da ništa ne raste u zoni komfora.
Život počinje izlaskom iz zone komfora, a ovaj je put za me to napravila moja ljubav prema glazbi.
Čak i ako pogriješim i ne odsviram svaki ton savršeno, i dalje ću na jednu večer postati blues/rock zvjezda svojoj kćeri, koja će biti u publici i navijati za mene.
Svirat ću zajedno sa muzičkim herojima svoje mladosti koji su me inspirirali da postanem gitarist – a to nema cijenu.
Čak i ako smo poslovno bitno uspješniji od drugih, život će nam stalno servirati izazov za izazovom.
Gužva neće nikad prestati, jer će je zamijeniti nešto drugo.
Najveća greška koju možemo napraviti je odgađati ono što nam zaista pričinjava zadovoljstvo, čekajući da sve poslove završim do kraja i da krenu neki mirniji dani.
Najbolje što možemo napraviti je da svaki dan uzmemo vrijeme za sebe i da radimo ono što nas neizmjerno čini sretnim, bez obzira na sve ostalo što nam se dogodilo ili će nam se dogoditi u tom danu.
U mom je primjeru to sviranje gitare i ljubav prema glazbi.
Ako to ne počnemo raditi, jednog dana ćemo se pitati zašto nam je život proletio pred očima, a nismo napravili barem dio onog što smo zaista htjeli.
Znam da će moja kćer moći reći – onaj gitarist na pozornici, to je moj tata.
Osoba koja se popela tu večer na pozornicu, neće biti ona ista osoba koja je sišla s pozornice – i dječački san najmanjeg djeteta u školi će biti ispunjen.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 107. kolumna za portal Gorica.info.
.