Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 99. kolumna za portal Gorica.info.
Prvo se pitajte “tko”, a ne “što”
Odrastao sam u radničkoj obitelji. Otac je bio komercijalist, a majka službenica u banci.
Obiteljsku kuću su sagradili kreditima, uz pomoć rodbine i susjeda koji su uvijek uskočili u pomoć kad je zatrebalo.
Nismo imali novaca za skijanje, a vikendicu na moru površine 25 četvornih metara napravili smo sami od montažne željezne konstrukcije i drvenih ploča.
Ali, uz svu tu materijalnu “neimaštinu” nikada nismo bili sretniji.
Od svojih sam roditelja dobio puno više nego što mi je ustvari bilo potrebno. Dali su mi ljubav i dom, omogućili mi da se školujem i dali mi vjetar u leđa za sve što sam pokrenuo.
Kad sam skoro bankrotirao na samom početku svoje poduzetničke karijere, podržali su me i pomogli da vratim vjeru u sebe i nastavim dalje.
Ali, gledajući svoje roditelje koji su mi i danas najveći uzor u životu, naučio sam i jednu stvar koja me je cijeli život nesvjesno gurala u smjeru limitiranja svojih mogućnosti.
Gledao sam ih kako sve stvaraju svojim vlastitim rukama.
Naučio sam od njih da kad se god suočim s nekim problemom, automatski počnem razmišljati što da poduzmem. Što ja mogu napraviti da riješim taj problem?
Danas znam da mi je postavljanje tog pitanja uskratilo moje stvarne mogućnosti i potencijale, zato što pitanje ne smije biti – što da ja poduzmem?
Kvalitetnije pitanje je – tko treba nešto poduzeti?
Preduvjet financijske slobode kojoj svi težimo je upravljanje vlastitim vremenom i prije svega, podizanje i stvaranje svijesti o vrijednosti vlastitog vremena.
Sve dok si postavljamo pitanje, što da napravim – limitiramo sebe na taktička i operativna rješenja.
Ako postavimo pitanje – tko je idealna osoba za taj zadatak, otvaramo vrata strateškom razmišljanju i počinjemo stavljati pravu vrijednost na svoje vlastito vrijeme.
Iako već godinama imam osobne trenere u različitim područjima svog života, tek sam nedavno osvjestio koliko sam limitirao samog sebe, radeći stvari koje je netko drugi mogao napraviti bitno bolje od mene.
Nedavno sam pročitao priču o poduzetniku koji je prodao svoju tvrtku za ogroman novac, da bi dva tjedna kasnije pao sa krova jer je sam išao promijeniti klima uređaj, vođen navikom štednje koje je stekao kroz život.
Nakon nekoliko mjeseci provedenih u bolnici, od čega je nekoliko dana bio u induciranoj komi, morao je naučiti hodati ispočetka. Trebalo mu je više od godinu dana da se vrati u koliko toliko normalan život.
Primjer je drastičan, ali stvaran.
Ako se budemo pitali tko to može bolje napraviti od nas, imamo priliku pronaći tu osobu i povećati svoje potencijale kroz takvu suradnju. Imamo priliku preteći konkurenciju koja je zatvorena u priči – kako to mogu napraviti sam.
Ako se budemo pitali tko, umjesto što – imamo priliku stvarati transformacijske umjesto transakcijskih odnosa.
I ja sam bio žrtva pitanja što, umjesto tko. Zato sam i napisao ovaj članak da se podsjetim da uvijek imam priliku zamijeniti trenutna uvjerenja – boljima.
Jer ono što me dovelo do ovdje, neće me odvesti do tamo.
.