Umjetnička škola Franje Lučića (UŠFL) nadaleko je poznata po izvrsnim postignućima učenika iza kojih, osim njihovog truda i zalaganja, stoje nastavnici. Jedan od onih koji je u školi već četvrt stoljeća i obrazovao je mnoge generacije jest profesor Tomislav Špoljar. Ovo je njegova životna priča.
Sa šest godina znao da želi svirati trubu
– U glazbi sam od svog rođenja (bolje da ne kažem koliko to godina iznosi do sada). Moj otac je bio moj prvi učitelj glazbe jer je glazba stalno bila slušana u našem domu. Otac je bio amater klavirist, a majka amaterka violinistica. Otac me je naučio slušati glazbu i slušalo se sve. Klasika, jazz, pop, u ono vrijeme popularna Abba, Beatlesi, Oliver Dragojević…Sa šest godina sam izjavio da želim svirati trubu što je naravno izazvalo konsternaciju bliže i dalje rodbine, no nisam se dao jer na sve taktike manipulacije sam reagirao svojom željom i kasnije ultimatumom, ako nije truba, onda ću udaraljke – kaže Tomislav Špoljar i dodaje:
– Krivac je zapravo bio Louis Armstrong. Nekad razmišljam da me oduševila njegova muzikalnost te da je svirao drombulju, ja bih to poželio svirati, no evo, prijeki sud moje obitelji je popustio i upisao sam trubu koja me prati kao vjerna životna suputnica i danas.
U Umjetničkoj školi Franje Lučića je već, kako smo spomenuli četvrt stoljeća, predaje trubu i kako kaže do sad je ukupno imao 123 učenika od čega 55 u Velikoj Gorici. Njegov najstariji učenik iz Velike Gorice danas ima 46 godina. Nisu to brojke za zanemariti kao ni brojne nagrade koje osvajaju njegovi učenici te smo upitali koja je tajna uspjeha i ima li netko koga bi posebno izdvojio.
– Zanimljivo pitanje čiji odgovor će vas vjerojatno razočarati. Naime, tajne nema… Postoji rad, rad, rad, rad, rad i onda spremnost u dano vrijeme. To je “sreća”. Biti spreman kad se pruži prilika, a to čovjek ne može ukoliko nije discipliniran i nema cilj u svome radu. Toliko o tajni – kaže Špoljar.
Što se pak nagrada tiče, kaže da se nikada ne spremaju “za nagradu”, nego rade i vježbaju. Nagrade su nusprodukt predanog rada i nama su samo informacija radimo li dobro i što možemo bolje. U procesu rada objašnjava, naučimo mnogo pripremajući se za natjecanje.
– Bilo koga izdvojiti od učenika nije pravedno ukoliko biramo između onih koji rade. Kako valorizirati uspjeh? Je li veći uspjeh osvojiti neku nagradu, postati profesionalac ili biti uspješan amater? No… ipak ću izdvojiti jedno ime jer zaslužuje svojim radom, disciplinom, predanošću unatoč talentu kojeg posjeduje.
Radna etika koju posjeduje Stefan Gjorgiev, učenik trenutno 2. razreda srednje škole je zapanjujuća za njegovu dob i vrlo je rijetka. Nerijetko je ne posjeduju niti profesionalci, a Stefan je takav od svoje 11 godine. Primijetili ste da nisam spomenuo njegove nagrade i uspjehe, nego disciplinu i rad unatoč talentu.
Važna podrška grada Velike Gorice i Zagrebačke županije
Sav ovaj rad učenika i nastavnika iziskuje i podršku sa strane, pa pitamo kolika pomažu Grad Velika Gorica i Zagrebačke županije?
– Imam podršku ravnatelja i koliko je meni poznato, naravno da postoji i podrška Grada i podrška Županije. Bez podrške Grada i Županije, ne bi bilo niti nas kao škole, no uvijek je pitanje jesu li sredstva i pažnja koju dobivamo dovoljni. U gradu u kojem imamo djecu koja osvajaju međunarodne nagrade, osvajaju Eurovizijska natjecanja (ples), a sugrađani jedva da znaju imena te djece koja pronose kulturu i predstavljaju našu domovinu, zapravo je pitanje snose li grad i županija isključivu odgovornost ili je na svima nama da se uključimo prije nego rezultati postanu već vidljivi. U sportu čim se postigne rezultat svi žele pomoći, u kulturi niti tada, a zapravo upravo ti mladi ljudi pronose najviše glas o svima nama i našoj naciji – kaže Špoljar i dodaje:
– Mi u Velikoj Gorici imamo “mali Juilliard” (prestižna američka glazbena škola u New Yorku, op. a.), a nismo toga svjesni. S nedostatkom prostora, uvjetima u kojima se truba radi u sobi sa staklenim vratima i knauf zidovima, bez adekvatne izolacije, u sobama sa tvrdim betonom na koji plesači doskaču mi ostvarujemo vrhunske rezultate i mjerimo se djecom iz znamenitih ustanova kao što je recimo Gnessin u Moskvi. A eto, naš učenik je pobijedio dijete sa tog konzervatorija.
Za školsku godinu 2024./2025. imamo velike planove (putovanja u Poljsku, Estoniju i Latviju) te se nadam da će nas Grad i Županija prepoznati u želji da predstavimo svoju mikro regiju i domovinu u zemljama gdje još nije predstavljena.
Špoljar je također osvojio razne nagrade, jedna od posljednjih je godišnja nagrada Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga, a bila je tu i nagrada Grada Velike Gorice s likom Franje Lučića.
– Da. Lijepo je dobiti priznanja, no opet će možda zvučati pretenciozno ako kažem da mi je veća nagrada kad me zaustavi mladi čovjek usred hotela u Opatiji koji je bivši učenik i uspio je kao menadžer ili mi se javi učenica iz Njemačke koja je kupila trubu u svojim 30-im godinama za osobni gušt. To je veća nagrada, nego li bilo koje priznanje struke i opet… To su nusprodukti. Bez daljnjeg da sam na svakoj nagradi neizmjerno zahvalan jer mi govori da se cijeni ono što i kako radim. Lijep osjećaj, ali kažem, nemjerljiv sa životnim iznenađenjima i uvidom kako si imao direktan utjecaj na kreiranje nečijeg života – priča Tomislav.
Aktivan i u međunarodnoj trubačkoj udruzi
Tomislav Špoljar je i upravnom odboru Međunarodnog trubačkog ceha, te nam otkriva o kakvoj udruzi je riječ te kakva je njegova uloga i koliko je tu poziciju uspio iskoristiti za UŠFL.
– International Trumpet Guild ili Međunarodni trubački ceh je udruga obnovljena 1976. godine, a korijene vuče iz XVI. stoljeća kada su trubači i udaraljkaši doslovno imali svoj ceh pri službi na dvorovima. Udrugu su obnovili američki trubači i udruga je za promicanje trubačke glazbe, literature i za promicanje kontakata među trubačima različitih razina. U odbor ulaze ljudi koji su bitni za ceh ili mogu unaprijediti rad ceha odnosno pripomoći sredini iz koje dolaze.
Moja uloga je da izlažem na sastancima što uviđam da je potrebno za poboljšanje uvjeta trubača u svojoj regiji između ostalih redovnih zadaća. Za UŠFL sam uspio već iskoristiti svoju poziciju iznalaženjem školarine za svojeg učenika kojem je plaćena konferencijska registracija (nije zanemariv iznos) te će biti u društvu izabranih učenika i studenata koji su također dobili školarinu.
Također, sam je svojim radom ostvario plasman u finale natjecanja mladih umjetnika te će u pet dana uživati, osim u natjecanju i u isprobavanju stotine instrumenata, upoznavati najveće među najvećima i ostvarivati svoje kontakte i trasirati svoj vlastiti put, nadam se – objašnjava.
Danas sve češće čujemo kako dolaze sve lošije generacije, kako ih ništa osim virtualnog svijeta ne zanima, no je li to baš tako i koliko su zainteresirani za glazbeno obrazovanje iz prve ruke otkriva Špoljar.
– Znate, od kada radim slušam kako interes djece pada. Također, kako interes publike pada. Smatram da je to daleko od istine. Dozvolite da ukratko argumentiram. Naime, što se publike tiče, mladih nema u publici iz dva razloga; program u osnovnim i srednjim školama je kriminalno loš i ne obrazuje mlade da cijene i poznaju glazbu, nego ih baš suprotno udaljava od glazbe i prikazuje im klasičnu i jazz glazbu kao glazbu elite i nešto što je dosadno i sluša se u pozadini na domjencima.
Rijetki su primjeri izvrsnih nastavnika koji djecu odvedu na koncert i pričaju im o umjetniku, skladatelju, vježbanju itd. Svi mi volimo dobiti neke informacije, onda drugačije slušamo jer razumijemo što je pred nama. Također, mladi ljudi imaju svoje brige – škola, društveni život, odabir srednje škole ili fakulteta, a onda se ostvaruju obiteljski i tek u pedesetima, ukoliko su imali dobro obrazovanje požele nazad u dvorani osjetiti one trnce i dobiti smirenje živaca. Glazba ili umjetnost uživo se ne može mjeriti Tik-Tokom, Instagramom i You Tube snimkama. Dakle, interes publike ne pada, mi ga sami zatiremo jer ne odgajamo mlade i zaboravljamo zašto je obrazovanje u cijelosti pa tako i ono kulturno veoma važno u razvoju mladih ljudi.
Raste interes djece za glazbene program
Interes djece za glazbene programe dapače raste, no mi ne ulažemo u infrastrukturu i ne povećavamo škole te većina škola održava broj učenika ili ih pak i odbija jer ne može primiti toliki broj djece. Čim se glazba i instrumenti prikažu najmlađima, oni uvijek pohrle u glazbene škole. Posjedujemo izvrstan program umjetničkog obrazovanja, dokazujemo to rezultatima, no ne održavamo to adekvatno i pitanje je što će donijeti budućnost.
Motivaciju je jako lako postići kod djece jer glazba nas dotiče unutar tijela – pojašnjava Špoljar.
Kako onda zadržati motivaciju, zanimalo nas je.
– Instrument nas pronađe, ne biramo ga zapravo sami, a onda je pitanje kako zadržati motivaciju, a trik je prije spomenuta disciplina. Svakodnevni rad i učenje djeteta da volja nije nešto što je stalno tu ako se ne održava. U svakom odnosu se mora aktivno sudjelovati. I odnos prema glazbi ili sportu je takav. Razlika je što u sportu djeca u najranijim danima imaju trenera i osim dva do tri treninga tjedno, kod kuće ništa ne moraju raditi. Mali glazbenici, samostalno svaki dan moraju ulagati vrijeme i vježbati 30-90 minuta kako bi zadovoljili zahtjeve.
Naravno, benefiti u pozadini su ogromni, no nije lako dočekati da se počnu pokazivati (mislim na radne navike, razumijevanje apstraktnog, socijalne vještine, samopouzdanje, razvoj kreativnosti…). Naravno kad se sve ovako pobroji, zapravo jest tužno da društvo to ne cijeni dovoljno te da su ukinuti bodovi koje su nekad djeca imala za svoje napore – priča Špoljar.
Kakav je prosječan dan učenika umjetničke škole?
– Znate, prosječan srednjoškolac ustaje u 7.00, dolazi u školu u 8.00, biva i uči do 14.00, dolazi kući, jede, odmara, uči i, ako se nečim bavi, ide na trening od svojih sat i pol. Srednjoškolac u Umjetničkoj školi ustaje u 6.00 i uči, jede, odlazi u školu, u školi pod odmorom rješava zadaću za glazbenu, jede u javnom prijevozu, dolazi u umjetničku školu u 14.00 i naravno kasni na nastavu, pod pauzom odrađuje zadaću za redovnu školu, završava oko 20.00h i dva puta tjedno odlazi na zbor ili orkestar do 22.00 sata.
– Ukoliko pričamo o plesačima, fizički umor je još i veći. Ne zaslužuju li ta djeca malo više pažnje? Oni najmlađi honoriranje truda u vidu jednog boda za srednju školu jer pokazuju da su naučili raditi i da su spremni davati i više za svoje obrazovanje. Otkuda im onda motivacija? Od najranijih dana i adekvatnog pristupa roditelja koji razumiju da se vježbati instrument treba svaki dan, da je briga o vježbanju na njima, a ne na djetetu jer ih time ne uče svirati instrument (to je na djetetu i nastavnicima), nego usađuju radne navike, etiku odnosa prema poslu i održavanju volje tj. motivacije. A time dobivamo ljude koji će biti nositelji društva i iznimni ljudi kada narastu. Imati će i izbor daleko veći od svojih vršnjaka.
Glazba nije nešto za što imaš ili nemaš talent. Talent je kao turbo pogon, ukoliko ga imaš sve je lakše i brže napreduješ, ali masu je primjera djece koja imaju talent, ali nisu brusila svoje vještine pa su ih “pretekla” djeca koja su manje talentirana, ali su veći radnici.
Najbolji razlog zašto je netko odlučio svirati trubu?
– Pa meni osobno je najbolji razlog znamenitog Artura Sandovala: “Želim vidjeti što je tu toliko zahtjevno. Pa samo pušeš.” Osvojio je nekoliko Grammya i još uvijek ne razumije kako zapravo funkcionira truba te tvrdi da bolje svira klavir, nego li trubu iako ako pitate nas trubače, daleko je to od istine. Radi se o vrhunskom trubaču! Pa sad… ako on ne razumije… hahaha…
Umjetnička škola Franje Lučića slavi 50 godina, kako je profesor Špoljar vidi u budućnosti?
– UŠFL u budućnosti želim još barem 10 puta ovoliko. Vidim je kao rasadnik mladih talenata i obrazovanih ljudi koji nose u život lijepe uspomene prije svega. A školi za budućnost želim novu, adekvatnu zgradu i više pažnje koju svakako zaslužuje.
Tomislav Špoljar jedan je od idejnih začetnika Brass festivala i umjetnički ravnatelj te nam je otkrio kako je sve počelo, koliko festivala i izvođača je iza nas i ono najvažnije što nas očekuje ove godine.
– Svaka ideja se negdje rađa. Ideja o Brass festivalu se rodila u sobi broj 10 UŠFL tijekom razgovora oca tadašnjeg učenika i mene. Naime, otac je kolega i zapravo sam kukao kako kod nas nema platforme na kojoj bi se mladi razvijali i imali prilike čuti one najveće i tako smo kolega Dražen Kurilovčan i ja došli na ideju da bi Velika Gorica mogla i zaslužuje imati jedan svjetski festival na koji dolaze renomirana imena. Ove godine postajemo punoljetni, 18. Festival počinje danas i traje do 6. svibnja. I nakon stotine izvođača ne stajemo. Imamo ideje za mnoga nadolazeća ljeta i već imamo program za 2025.
Ove godine imamo člana znamenitog German Brassa na trubi Uwe Köllera uz orgulje, tubistu Jozsefa Bazsinku iz Mađarske koji je bio čudo od djeteta. Danas je čovjek u godinama, zreo glazbenik i zaista se isplati čuti što se sve može na tubi kao najvećem limenom instrumentu. Krivo ga bije glas da je trom. Dođite i uvjerite se.
Imamo i dvije jazz poslastice. Andrea Tofanelli, talijanski trubač i brazilski trubač Gileno Santana će nam izazvati trnce u tijelu svojim jazz viđenjima poznatih skladbi. Tofanelli će svirati na otvorenju uz Jazz orkestar oružanih snaga Republike Hrvatske s bojnikom Davorom Dropuljićem na čelu. Orkestar smo čuli višekratno te iz iskustva znamo da će dvorana POU goriti tijekom koncerta.
Koliko je Brass festival pomogao da se promovira naš grad najbolje pokazuje to što prvih godina kada smo pozivali trubače rijetki su čuli za Veliku Goricu. Danas kada kažem da sam umjetnički ravnatelj Brass festivala u Velikoj Gorici, svi odmah znaju za naš grad i festival, s ponosom govori Špoljar.
Za kraj, doznajemo što za ovog svestranog nastavnika znači glazba, što voli privatno slušati i čime se bavi kad se ne bavi glazbom.
– Meni je glazba putovanje kroz vrijeme, dodir s duhovnim i nestvarnim, nevidljiva stvarnost koja nije određena vremenom i upravo u tome uživam. Način komunikacije koji je neopisiv. Privatno slušam apsolutno sve (pop, rock, jazz, techno, klasika…). Mislim da se ne treba ograničavati i zakapati u određeni stil jer je to kao i uskogrudno razmišljanje. Glazba nas uči širini.
Kako je Beethoven rekao “Siromašni su oni koji ne razumiju glazbu, ona je zaista veće otkrivenje, no sva mudrost ovog svijeta.” Iskreno, kad ne radim, najviše volim uživati u tišini. Kada se ne bavim glazbom, uživam u svojoj obitelji. Šetnja nasamo, druženje sa suprugom i kćerkom me neizmjerno ispunjava i puni mi baterije. Maštam o psu, ali ne biste vjerovali, prelijen sam i sebičan za imati psa pa maltretiram sve pse u susjedstvu.
*** Tekst je dio projekta Ponos Velike Gorice ***
.