U suradnji s portalom PomakniGranice.hr donosimo inspirativne priče o ljudima koji pomiču granice. Danas predstavljamo umirovljenu profesoricu glazbe koja se u poznim godinama odlučila baviti trčanjem. Ruža Milić (75) iz Bjelovara kaže da su godine samo broj na papiru, a protiv dijagnoza i liječnika koji su kod mnogih s godinama neminovnost, bori se pokretom i aktivnošću. Na planine se penjala od mladosti, a tek se nedavno odvažila sudjelovati u utrci
Bilogora Trail i Sahara Trail nazivi su utrka dobro poznatih među trkačima i mnogi se za njih pripremaju mjesecima. No umirovljena profesorica glazbe Ruža Milić na prvu takvu utrku odvažila se prije tri godine, i to bez prethodnih priprema.
– Nikad se nisam bavila trčanjem, a moje sudjelovanje u utrci Bilogora Trail 2021. godine bilo je potpuno spontano. Utrku je organizirao moj prijatelj i bilo je to prvo izdanje Bilogora Traila, a susreli smo se par dana ranije u gradu. Pričao je o tom projektu i sve me jako zainteresiralo. Naime, ja sam već 48 godina članica planinarskog društva Bilogora, a za svaki uspon se pripremam, među ostalim, trčanjem na stazi u Boriku.
Mjesec do dva pred uspon intenziviram treninge pa svaki dan otrčim barem 1200 metara na stazi, odnosno šest krugova. Zato mi se činilo da je utrka od pet kilometara prekratka za moj kapacitet, pa sam odlučila sudjelovati na srednjoj utrci od 15 kilometara. Na kraju je ispalo da je staza bila duga 17 kilometara i ja sam stigla zadnja, ali sam presretna što sam uspjela – priča gospođa Milić o svojim trkačkim počecima.
Sudjelovanje na utrkama
Uslijedila je Sahara trail u Đurđevcu sljedeće godine, pa ponovo Bilogora Trail, a prošlog ljeta sudjelovala je na gradskoj utrci od 10 kilometara te je trčala ulicama svog Bjelovara.
– Iako sam na cilju uvijek zadnja i svi me čekaju, osjećam se kao pobjednica. Ne dolazim s nekim posebnim ciljem oko rezultata, nego tek željom da stignem do kraja, makar prehodala do cilja. Recimo, na prvoj utrci sam susrela maratonku Ivanu iz Čazme. Kad je čula da mi je to prva utrka, nije me htjela ostaviti nego je trčala uz mene, poticala me i bodrila.
Znala je da ću ići i na utrku u Đurđevcu, pa im je rekla da dolazi “Superbaka”. Na svakom krijepilištu ondje me dočekalo puno ljudi i svi pljeskali bodreći me. Bilo je to predivno iskustvo – prepričala je ponosno Ruža ističući kako se od prve utrke za sve sljedeće ipak odlučila pripremati, pa osim trčanja na stazi strpljivo vježba penjući se stepenicama zgrade u kojoj živi.
Ruža Milić i pripreme za uspon na planine
– Tako se pripremam i za uspone sa svojim planinarskim društvom. Znači, svaki dan se najmanje 20 puta stepenicama popnem do petog kata i spustim u prizemlje. Ponekad obujem gojzerice, ili pak natovarim naprtnjaču ako je zahtjevniji uspon za koji se pripremam, ali meni to nije ništa posebno ni strano. Već sam 48 godina članica HPD Bilogora i sjećam se svakog uspona. Recimo, s njima sam se prvi put 1978. godine popela na Triglav.
Zatim smo bili na Jalovcu na visini iznad 2600 metara, pa Velebit u sedam dana s naprtnjačom od vrha do vrha, pa Durmitor od vrha do vrha, Klek, Mosor, Učka, Moslavačka gora, Dinara… Prošla sam sve naše predivne planine i još ima mjesta koja me ostave bez daha i zbog kojih sav taj trud vrijedi. Imamo predivnih jezera i planina te predjela kojih ljudi nisu ni svjesni – nastavila je Ruža dodajući kako je na usponima osim pejzaža vesele i prijatelji s kojima se penje i dobra energija kojom se čovjek napuni boravkom u prirodi.
Treba krenuti i prepustiti se
– U Bjelovaru sam najstarija trkačica i jako sam ponosna na to, ali moram vam otkriti jednu tajnu. To uopće nije zahtjevno i treba samo krenuti i prepustiti se. Naravno, puno toga ovisi i o tome kako je čovjek građen i koje su mu kondicijske sposobnosti, ali ako imate volju, onda ste i mentalno spremni za strpljivo trčanje. Meni je važno uhvatiti neki ritam. Iskreno da vam kažem, ne idem više doktorima.
U mojim godinama svi imamo neke tegobe, no kad me nešto zaboli, ja krenem van na zrak. Ima mnogih koji su mlađi od mene pa kažu da ih bole koljena. Kažem im neka vježbaju i jedu orahe. Penjanje po stepenicama je izvrsna vježba jer jača srce i cirkulaciju, poboljšava metabolizam i jača mišiće – savjetovala je naša sugovornica.
Svojom vedrinom i snagom duha motivator je mnogima i kaže da joj je najveća nagrada kad potakne i druge na aktivnost. Radila je u glazbenoj školi 40 godina, a u mirovini uživa i kao pjesnikinja te je izdala nekoliko zbirki pjesama. Priznaje ipak da je u životu bilo i teških, dramatičnih trenutaka, koje je uspjela prevladati.
Srce i hrabrost kao vodilje
– Nemam potrebu za nekim posebnim tretmanima nakon utrke ili uspona. Znate, 2017. sa slomila nogu na Bjelolasici i liječnik mi je nakon gipsanja preporučio da nosim cipele s potpeticom, pa mi nakon svake utrke ili uspona odgovara nositi cipele na petu. Mnogi se pitaju odakle mi volja i kažu da oni ne bi išli na takav uspon na kojem se mogu polomiti, ali ne razumiju da je to nešto jače od nas. Srce te vodi. I hrabrost.
Te iste godine mi je preminuo suprug. I on je isto jako volio planinarenje i trčanje. Čovjek teško prebrodi takav gubitak, no važno je duhovno bogatstvo koje smo dijelili. Odlično smo se slagali i ispunio me ljubavlju tako da sam mogu vjetriti po tim planinama – kaže gospođa Milić.
Majka je dvojice sinova i baka petero unuka, a kaže da je svi potiču u njezinim aktivnostima te joj se nerijetko pridruže u njima.
– Glazba i priroda su dvije najljepše stvari koje čovjek može doživjeti, a kad su i ljudi oko tebe otvoreni, iskreni i srdačni, onda je cijeli doživljaj još ljepši. Evo, za kraj darujem i misao s kojom često dolazim među svoje trkače i planinare: Osmijeh, pjesma bodri svakog, uzbuđenje radost prati, k vrhu stići hoda lakog, smjelost može ljubav dati – ispjevala je Ruža stihove za kraj.
.