Najvažnija osoba u životu svakog čovjeka nakon njegovih roditelja trebao bi biti učitelj odnosno učiteljica. Jer bez učitelja nema ni liječnika, ni električara, ni književnika, nema nijednog zanimanja. Svaki učitelj koji srcem radi taj posao, reći će da to nije posao nego poziv. Učiteljski posao više od trideset godina radi Jasminka Podlejan, danas u zvanju učitelj savjetnik u Osnovnoj školi Pokupsko.
– Još kao mala djevojčica željela sam biti učiteljica. S prijateljicama iz istog sela u zajedničkoj igri, ako smo igrali igru škole uvijek sam ja bila ta koja je bila učiteljica. Zadavala sam im zadatke i imala sam neku bilježnicu kao imenik, pisala sam im ocjene i nekad se dogodilo da im se to baš i nije svidjelo da uvijek ja budem učiteljica , ali evo to je dokaz da je ljubav tu od malih nogu.
Prvi posao dobila je u školi u Kravarskom
– Početak mog rada bio je u Osnovnoj školi Slavka Kolara u Kravarskom, 1993. godine te sam tamo bila učitelj glazbene kulture i učitelj engleskog jezika. Tad je to bila kombinacija područne škole Kozjača, Hotnja i matične škole i sve to kako bih imala punu satnicu. Kasnije sam radila u OŠ Vukovina, potom u Osnovnoj školi Eugena Kvaternika, a 1998. došla sam u OŠ Pokupsko.
– Nije isto raditi u „malim“ i „velikim“ školama. Ima to svoje prednosti i mane i smatram da je rad u jednoj manjoj seoskoj školi puno intimniji, poput male obitelji smo, više poznajemo svoje učenike. Da sam ostala raditi u Velikoj Gorici ne bih svaki dan na posao i s posla morala putovati 96 kilometara. I tako već 28 godina.
– Prvi radni dan je nemoguće zaboraviti. U Vukovini u školi sam srela ravnatelja škole u Kravarskom gospodina Željka Stepanića koji me tad pitao znam li što svirati. Kako sam završila osnovno glazbeno obrazovanje za harmoniku rekla sam da znam, a on mi je rekao da se javim u Kravarsko u školu. Kako sam cijeli život u folkloru bila sam uvjerena da me zove da tamo vodim folklor. Kad sam se prvi put javila u školu bila je subota, dočekala me kuharica Dragica te mi je dala raspored jer od ponedjeljka trebam početi raditi.
Naravno da sam to shvatila kao šalu i dalje misleći da sam došla voditi folklor. Na to mi je Dragica rekla da je ravnatelj dao raspored i rekao da ću predavati glazbenu kulturu. Bez obzira što sam i dalje mislila da je došlo do zabune u ponedjeljak sam došla u školu, a moj prvi radni sat je bio o osmom razredu.
Ušla sam zajedno s ravnateljem, učenici su vidjevši me mislili da sam nova učenica. Nakon predstavljanja i spoznaje da ću im biti učiteljica, prvih mjesec dana bilo je malo ispitivanja, nije bilo lako, ali sve je s vremenom došlo na svoje i tamo sam ostala dvije i pol godine.
– Bilo je puno anegdota kroz moj rad u obrazovanju, danas mi je žao što ih nisam sve otpočetka zapisivala jer bila bi to jedna zanimljiva knjiga. Ali kako smo i sad u jeseni, imam jednu aktualnu. Vrijeme je ovo kad spominjemo ptice selice i ptice stanarice, a jedan učenik prvog razreda kad smo razgovarali o pticama selicama i zašto odlaze u toplije krajeve, na moje pitanje kako se zovu ptice koje se ne sele i ostaju, odgovorio je da ako su one koje odlaze ptice selice da su one koje ostaju ptice ostalice.
Kako je u školi počela raditi u vrijeme dok je još bila apsolvent, kaže da joj već dolaze djeca njenih učenika te ističe da joj prva generacija već ima 47 godina te kad počnu dolaziti od njihove djece djeca da će tada biti vrijeme za mirovinu.
U preko trideset godina rada kaže da su se stvari dosta promijenile u radu s djecom, kao i odnosi roditelja prema školi. Promijenili su se stavovi i mišljenja te ističe da se učitelji tome trebaju prilagoditi.
Kad netko počne raditi kao mlad učitelj sve mu je novo i izazovno, i nismo svjesni je li to nešto dobro ili loše, ali kroz godine rada, mišljenja sam da je sad teže raditi nego na početku. Učitelje se nekad više cijenilo.
Voli raditi projekte s učenicima
Projekti na kojima je radila su mnogobrojni i bilo bi ih teško pobrojati, ali pokušali smo.
– Prije četiri godine s učenicima sam radila 28 projekata, s novom generacijom imam nekoliko međunarodnih projekata. Voljela bih istaknuti projekt „Čuvari kulturne baštine“ jer je to naš razredni projekt kojeg provodim posljednjih 15 godina i bavimo se očuvanjem tradicijske baštine. Tu su razni školski projekti, oni naše lokalne zajednice koje provodimo u suradnji s školom.
– Godine 1998. godine s učenicima sam krenula u istraživanje i zapisivanje riječi njihovog zavičajnog područja. To je vukomeričko-pokupski poddijalekt, a kako sam sama Posavka i dolazim iz područja gdje se govori turopoljskim dijalektom, uvidjela sam da imamo neke sličnosti u izgovoru i značenju riječi, ali da ima i razlika. I opet imam jednu anegdotu, u jednom sastavku učenik je napisao „poli“, meni je to do tad bila vrsta salame, a zapravo je značilo „pokraj“.
Tako smo počeli zapisivati riječi, a onda i običaje. Učenici su sa svojim roditeljima, bakama i djedovima običaje zapisivali zavičajnim govorom i tako se kroz godine skupilo dosta materijala. Bilo je tu i literarnih i likovnih radova te sam odlučila sve to što se nalazi na mom laptopu staviti u knjigu i tako je nastala knjiga „Lepi naš k(r)aj“.
Obzirom da nema nijedne knjige o mojoj Posavini i običajima tamo u razgovoru sa svojim bakama i susjedima, izvornim govornicima rođenim na tom području zapisivala sam sve što su mi prenijeli te je nastala i druga knjiga „Posavina naš k(r)aj“. Istraživanje i dalje traje i možete očekivati još jednu knjigu.
Jasminka je aktivna u više udruga
Kad s našom sugovornicom razgovaramo o udrugama kojima je član i tu se ima štošta za nabrojati.
– Aktivna sam članica nekoliko udruga, prije svega tu je KUD Slavuj Bukevje koji trenutno djeluje kao ženska vokalna skupina i tamo pjevam, članica sam Udruge edukacijom protiv raka dojke Zagrebačke županije, zatim Kluba žena Pokupsko kao i Udruge Kupa rijeka života, KUD-a Mičevec gdje vodim dječju folklornu skupinu te KUD-a Slavuj Bukevje gdje također vodim dječju folklornu skupinu.
Najnovije sam i voditelj KUD-a Pokuplje, također dječja skupina koja je tek nedavno krenula s radom.
Posebno sam ponosna na suradnju sa sveučilišnom profesoricom iz Tokija, Hideko Noda koja je prošle godine boravila u Hrvatskoj, a cilj susreta bio je promicanje naše baštine. Kao profesorica glazbe bila je na probama u Mičevcu, Bukevju te Pokupskom. Sve što je vidjela, prenijela je u svoj Japan, i kroz svoju prezentaciju na svom sveučilištu pokazala je kako mi čuvamo baštinu, a to je jedna velika promocija Hrvatske.
Radila je naša sugovornica i kao radijska voditeljica na tadašnjem radiju Glini, danas Radio Banovini gdje je bila voditelj, čitala je vijesti i uvijek je dolazila kad je imala slobodan sat.
Ako mislite da je to sve naša sugovornica, kao što smo već i spomenuli svira harmoniku.
– Žena i harmonika? Završila sam osnovnu glazbenu školu za harmoniku, a i kako je do toga došlo je jedna anegdota. Zamolila sam tatu ako prođem s odličnim četvrti razred da mi kupi harmoniku. Jasno je da sam to i ostvarila. Sviranje sam najviše koristila u radu s djecom, kako na nastavi tako i na probama s folklorom.
Danas nisam nešto aktivna i ako me vidite da sviram onda znajte da je riječ o nekoj posebnoj prigodi ili iznenađenju nekome. Ali svakako bih se voljela više baviti sviranjem, i tko zna možda jednog dana postanem tajanstvena harmonikašica.
– Često me pitaju kako sve stignem. Važno je dobro planirati jer ako imaš dobar plan sve se može ostvariti. U mom rasporedu posebno me vesele neke dobrotvorne akcije poput dobrovoljnog darivanja krvi, a kad mogu dati krv znači i da sam zdrava, a je li ovakav tempo mog života dobar ili nije pokazat će vrijeme, no dok god mene to ispunjava onda je to za mene dobro.
I iako bismo još puno toga mogli pisati i ispričati o ovoj svestranoj učiteljici, naš razgovor ćemo ipak zaključiti osvrtom na Svjetski dan učitelja koji je obilježen u nedjelju.
-Uvijek sam govorila i danas sam istog mišljenja, kada bih se ponovno rodila, bila bih učiteljica. Danas je u školi teže raditi nego prije te mladim kolegicama i onima koje kreću na Učiteljsku akademiju dajem punu podršku.
– Povodom Svjetskog dana učitelja željela bih poslati poruku kako svojim kolegama učiteljima, tako i učenicima i roditeljima. Svojim kolegama učiteljima bih rekla veliko HVALA. Hvala vam što ste više od predavača.
Vi ste vodiči, uzori i svjetionici znanja. Vaša, odnosno naša strpljivost i kreativnost i posvećenost oblikuje budućnost na način koja se ne može mjeriti ocjenama. Našim učenicima bih poslala poruku da je znanje putovanje i da je svaki trud vrijedan.
Zato postavljajte pitanja, sanjajte veliko i ne bojte se grešaka jer se u njima krije najviše učenja. Našim dragim roditeljima bih poručila i zahvalila što su oni zapravo prvi učitelji svojoj djeci, i da s nama učiteljima u profesiji grade mostove razumijevanja, podrške i uspjeha.
Obrazovanje nije samo priprema za život, ono jest život. Upravo je Dan učitelja prilika da podsjeti sve nas kako najveća snaga društva leži u obrazovanim i empatičnim generacijama društva koje tek dolaze.
