Ni danas ne znam zašto, ali od malena me privlačila duhovnost. Imao sam osjećaj da mora biti nešto više u životu koji živimo od onog što se nudilo na dnevnom meniju.
Za vrijeme studija počeo sam pohađati prve tečajeve duhovnih tehnika – od jednodnevnih intenziva i “preporađanja”, pa sve do tehnika disanja i 7-dnevnih odmora u tišini.
Tražio sam odgovore na pitanja koja je onaj “unutarnji” glas ponavljao iz dana u dan.
Na tom sam putovanju u duhovnost stekao i nekoliko uvida, koji su mi pomogli da shvatim da je potpuno normalno imati neodgovorena pitanja. Da je sa mnom sve u redu iako nemam precizan odgovor na pitanje o smislu života – čak štoviše, u redu je da se odgovor na to pitanje konstantno mijenja. I da je bit u putovanju, a ne u odredištu.
“Kockice” iz stotina pročitanih knjiga, seminara i treninga su u nekom trenutku spontano počele sjedati na svoje mjesto – onda kad sam se tome najmanje nadao.
Shvatio sam da sam od svojih roditelja dobio najveći poklon – priliku da živim život ispunjen smislom i stvaranjem.
Shvatio sam da je ultimativni cilj sloboda od onog “osobnog Ja”.
Shvatio sam da je put prema slobodi spoznati i voljeti Sebe i da je sloboda jedna od mnogih ekspresija ljubavi.
Ključni problem u priči o duhovnosti je da sve te koncepte možemo razumijeti samo na intelektualnoj razini, ali ne možemo razumijeti njihovo značenje na emotivnoj ili fiziološkoj razini.
Značenje možemo steći samo kroz iskustvo – tek tada će nova spoznaja postati dio nas.
Drugi je problem što se većina seminara bavi tehnikama, a ne adresira temeljna pitanja i probleme.
Najbolji je primjer u poslovnom svijetu gdje nas na seminarima podučavaju upravljanju vremenom, a ne adresiraju uzrok zbog kojeg smo došli u problem s vremenom. Bavimo se simptomima, a ne rješavamo uzroke.
Stvarni je problem u tome što su temeljne duhovne istine toliko očite i jednostavne, da ih naš Ego i naše osobno Ja u startu odbacuju kao neutemeljene i neistinite.
U mom vlastitom primjeru je to potreba da stalno nešto “radim”. Jednostavno, ne mogu sjediti i gledati u prazno duže od 60 sekundi, bez da iznutra krene priča o tome što trebam, nisam ili bih mogao napraviti.
Ta potreba za stalnim radom je nešto što me prati cijeli život, jer je bila i ostala temelj mog poslovnog uspjeha. Ta je potreba moj “Pavlovljev” refleks koji sam kroz desetljeća uspješno gradio.
Ali ako želimo prigrliti život u svoj njegovoj punini i ako se želimo u tom procesu korak po korak osloboditi svog “osobnog Ja”, moramo pronaći način da stvorimo odmak od unutrašnjeg dijaloga koji traje 24 sata dnevno.
Imamo priliku ući u poziciju “svjesnog svjedoka” i početi promatrati sve što nam se dešava iz druge perspektive, jer ćemo na taj način početi stjecati iskustvo, koje više nije samo na razini intelektualnog.
Počet ćemo doživljavati stvari na drugi način, jer kroz stjecanje iskustva počinjemo razumijeti i njihovo stvarno značenje.
Neki sam dan zapeo u koloni gotovo 5 sati. Ranije bih se iznervirao jer mi je “propao” cijeli dan. Ovaj sam put odslušao odličnu knjigu i našao se sa dragim prijateljem na neplaniranom ručku.
Ulazak u poziciju svjesnog svjedoka svjedoka ne zahtjeva mentalni trening i pripremu. Dovoljno je da otvorimo oči.
Dovoljno je da otvorimo oči i da pronađemo u sebi ljubav, poniznost i poštovanje prema trenutku koji se upravo odvija pred našim očima.
U teretani života ne postoji ni jedna druga vježba ni sprava. Postoji samo zahvalnost prema tome što u tom trenutku gledamo.
A kad postoji zahvalnost prema tom trenutku, onda nema ni prošlosti ni budućnosti koje nam cijeli život izmiču, jer su čista fikcija našeg uma.
Jedna od najvećih životnih mudrosti je toliko očita i jednostavna, da naš um odbija u nju vjerovati.
Dovoljno je otvoriti oči i voljeti upravo to u što gledamo, bez ikakvih suvišnih mentalnih komentara.
Stoga prigrlite trenutak ispred sebe. To je najviša ekspresija života i duhovnosti.
Ovaj jednostavni čin je u današnje vrijeme gotovo nemoguće napraviti zbog naše ovisnosti o društvenim mrežama, gdje cijelo vrijeme gledamo u uglavnom umjetne živote drugih.
Ali to ne znači da trebamo odustati od sebe, jer jednom kad izgradimo takav odnos prema stvarnosti, život više neće biti isti.
Zamislite život u kojem je jedino što trebate otvoriti oči i osjetiti da je sve u redu. Osjetiti da je sve upravo onako kako treba biti – točno i savršeno.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 147. kolumna za portal Gorica.info.
.