Na nedavnom neobaveznom druženju, jedan od mojih poznanika koji je menadžer strane telekom tvrtke, me je upitao što mislim o konceptu “4-satnog” radnog tjedna, koji je u istoimenoj knjizi opisao Tim Ferris.
Naime, frustiran nepreglednim virtualnim sastancima koje svakodnevno odrađuje sa svojim nadređenima koji su u suprotnoj vremenskoj zoni na drugom kraju svijeta, počeo je propitkivati svrhu i valjanost koncepta klasičnog radnog tjedna, na koji smo naviknuti.
Rekao sam mu da je 4-satno tjedno radno vrijeme fenomenalno, ako si siguran da tvoji konkurenti rade samo 1 sat tjedno.
Njegovo pitanje me je ponukalo da promislim o tome koliko ustvari i sam radim i da li su moje navike dovoljno dobre u današnjem poslovnom okruženju.
Možda paradoksalno, nisam nikad imao uzore u poslovno uspješnim ljudima.
Moj prvi i još uvijek najveći uzor je pokojni Dražen Petrović. Knjiga o njegovom životu koja opisuje nadljudsku posvećenost košarci i radnu etiku, sve je ove godine moj zlatni standard u pristupu životu i poslu.
Još dok sam bio dijete slušao sam priče o tome kako je znao ostajati satima nakon što bi službeni trening završio i nastavio trenirati sam.
Tu sam se prvi put u životu susreo sa konceptom “neprimjećenog rada” – onih tisuća sati koje je Dražen odrađivao kad je bio daleko od očiju javnosti i kad ga nitko nije gledao.
Kad je prešao u NBA, kao najbolji europski košarkaš sjedio je na rezervnoj klupi u Portlandu – konkurencija u klubu je bila prevelika i dobijao je samo “mrvice” minutaže u utakmicama, koje je svejedno iskorištavao do maksimuma.
Kad je dobio priliku promijeniti klub i preći u New Jersey Netse, legendarni košarkaš Clyde Drexler mu je rekao, dok je Dražen plačući praznio svoj ormarić s opremom na odlasku: “Ovo je najbolje što ti se moglo dogoditi…”
Dražen je doživio vrhunac karijere u tom klubu, ali usprkos svemu nije bio pozvan u prvu petorku najboljih igrača prestižne “All star” utakmice Istoka protiv Zapada. I dok su svi iz njegovog kluba pratili prijenos utakmice, Dražen je sam trenirao u teretani spremajući se za sljedeću sezonu.
Michael Jordan bi nakon svake NBA utakmice nazvao svog osobnog trenera na mobitel i rekao mu samo jednu riječ: “Pet. Šest ili Sedam”. Taj je riječ značila u koliko će se sati sljedeći dan ujutro Michael pojaviti na osobnom treningu.
Iako je imao redovne klupske treninge i cijeli niz profesionalnih trenera u svom klubu, Michael je dodatno plaćao Tima Grovera da kroz “neprimjećeni” rad dobije onih par postotaka prednosti u fizičkoj pripremi, koji su ga činili boljim od svih drugih u najjačoj ligi na svijetu.
Jednom mu je prilikom rekao: “Ne plaćam te toliko skupo da treniraš sa mnom, nego da ne treniraš ni sa kim drugim osim sa mnom.”
“Neprimjećeni” se rad pojavljuje kao ključni sastojak svih uspješnih ljudi koji su meni uzor i kroz godine je postao dio mog kodeksa u poslovanju, treningu i načinu života.
Iako je zbog društvenih mreža postalo uvriježeno da moramo “svijet” obaviještavati o svakom svom koraku, jer ako nije objavljeno na društvenim mrežama, onda se nije ni “dogodilo” – pravi igrači rade na sebi u tišini, daleko od drugih.
Sati i sati provedeni u oštrenju njihovog talenta, pokazuje se kroz rezultate koje ostvaruju – pri tom ne mislim da je loše podijeliti s drugima što i kako radimo, ali meni je osobno draži ovaj drugi put.
Literatura kaže da je potrebno oko 10.000 radnih sati da bi u nečemu postali natprosječno dobri – najbolji među nama znaju da u tom procesu nema vremena za suvišne aktivnosti i da je u tom modelu fokus presudan za uspjeh.
I zato biram biti rijeđe prisutan na društvenim mrežama, a više posvećen bitnijem.
Prema mom poslovnom iskustvu, 4-satni radni tjedan nije ni blizu dovoljan – naklon do poda onima koji tako funkcioniraju.
Ja ću se uvijek kladiti na “neprimjećeni” rad.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 125. kolumna za portal Gorica.info.
Discussion about this post