Vlastiti um je najjači alat koji imamo.
Na žalost nismo nikad dobili upute kako ga koristiti na ispravan način.
Kad je u pitanju naše vlastito tijelo, svima nam je jasno da voditi brigu o tijelu ne znači samo redovno vježbati – jer ni jedan trening ne može pobijediti lošu dijetu. Moramo paziti što unosimo u svoj tijelo, kako bi ga održali zdravim.
Ista stvar vrijedi i kad je u pitanju naš um – moramo paziti što unosimo u njega. Posljedice nepridržavanja mentalne dijete mogu biti u najmanju ruku opasne.
Ljudi me pitaju kako mogu funkcionirati, a da ne pratim i čitam vijesti.
Činjenica da ne čitam vijesti, jedna je od mojih odluka kojima želim smanjiti unos negativnih i nepotrebnih misli u svoj um. U skoro dvije godine, koliko se držim ovog principa, nisam propustio ni jednu bitnu stvar – jer bitne vijesti će pronaći svoj put do mene.
Godinama sam ustajao uz čitanje mailova kao prvu stvar u svojoj dnevnoj rutini, plašeći se da ću propustiti bitnu informaciju i da neću stići reagirati na vrijeme. Smatrao sam da je to odlika odgovornog i uspješnog vlasnika tvrtke, koji sve mora saznati na vrijeme i koji mora biti informiran u vezi svega što se događa.
Time sam ustvari sabotirao samog sebe, unoseći najčešće nepotrebne informacije u svoj um, jer je prema mom iskustvu relativno mali broj mailova zaista bitan.
Unošenje beskorisnih informacija u svoj um isto je kao i odlazak u McDonald’s s idejom da ćemo se kvalitetno najesti.
Jedna od najvećih posljedica “junk fooda” u načinu kako sam tretirao svoj um je i odgađanje ili nesposobnost donošenje odluka. Brzina donošenja odluka je ključna životna vještina, a ja sam veliki dio života odgađao ono što mi je bilo bitno, zbog niza opravdanja i razloga – svih redom pogrešnih.
Pričao sam si priče koje sam htio čuti, kako bih odgodio strah, bol ili patnju koja bi mogla biti posljedica takve odluke.
Ali, provodeći vrijeme u refleksiji na pitanju da li mi se život samo dešava ili radi za mene, shvatio sam da nikad neće doći ono idealno vrijeme u kojem će stvari biti savršeno posložene, a ja ću imati svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju.
Shvatio sam da svaki dan moram ciljano uzeti vrijeme za sebe, radeći ono što ću raditi i kad sve bude posloženo – život me neće čekati.
Zato sad provodim prvih sat vremena u danu radeći ono u čemu uživam, bez obzira kakav me dan čeka nakon toga.
Jedna od omiljenih stvari su mi vježbe disanja Wim Hofa. Postoji cijeli niz benefita koje proizlaze iz tog rituala, a meni najdraži je činjenica da je disanje jedna od aktivnosti koja nas “sidri” u sadašnjem trenutku. Time se moje tijelo i um navikavaju da kad i u toku dana obratim pažnju na disanje, um se umiruje i sidri u sadašnjost.
Drugi je ritual tzv. “priming” koji sam prvi put susreo na seminarima Tony Robbinsa. Ova 15 minutna vježba je zamišljena da uspostavimo kontakt sa samim sobom i da osvjestimo osjećaj zahvalnosti za i najjednostavnije stvari koje nam se događaju.
Veliki dio problema u mom životu, bio je posljedica zanemarivanja najbitnijeg odnosa – onog sa samim sobom. Ovaj je ritual najbolja vježba za kretanje u svaki dan kroz kontinuiranu izgradnju odnosa sa samim sobom. Dovoljno je da upišete ključne riječi “Priming Tony Robbins” u YouTube i napravite prvi korak. Sada!
Treća stvar koju obavezno radim je čitanje. Obožavam čitati, a još više volim iz svake pročitane stranice vaditi najbitnije bilješke i tako još bolje integrirati pročitani sadržaj.
Sve stranice mojih knjiga prošarane su flomasterima, a gotovo da nema rečenice koja nije podvučena olovkom, i bitno citata koji nike ponovo napisan na vrhu ili dnu stranice, za kasnije lakše pronalaženje bitnog.
Svako jutro čitam barem 15 minuta, a ako mogu i pola sata. Čitanjem kvalitetne knjige kondicioniram svoj um na unošenje kvalitetnih informacija, čime stvaram protutežu poplavi informacija tokom dana, na koje najčešće i nemam kontrolu.
Svakim od navedenih rituala kontinuirano stvaram bolji odnos prema vlastitom umu i time upoznajem svoj najjači alat bez uputa za upotrebu.
Kondicioniram ga za situacije kad sve neće ići prema planu i kad će mi stvari izmicati kontroli, jer je dovoljno da svjesno udahnem, zastanem na trenutak i osjetim zahvalnost da sam još uvijek tu i da dišem.
A ako dišem, onda moj “posao” u ovoj priči zvanoj život, još uvijek nije završio.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 123. kolumna za portal Gorica.info.
Discussion about this post