Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 95. kolumna za portal Gorica.info.
JEDINA PRAVA SUPERMOĆ
Odgojen sam u svijetu u kojem nije bilo društveno prihvatljivo pokazivati svoje slabosti drugima.
To se uvjerenje provlači kroz moj cijeli život.
Brini se da sve bude u redu sa svima oko tebe. Potrudi se da sve funkcionira na najbolji mogući način i nemoj tražiti pomoć od drugih.
Moraš imati odgovor na sve i nemoj raditi preveliku dramu od svih tih stvari koje moraš napraviti, jer to se od tebe i očekuje.
Od malena sam imao fokus na ispunjavanju želja i potreba drugih, a sebe stavljao u drugi plan – gledajući odnos svojih roditelja u kojem je to tako oduvijek funkcioniralo.
To me je uvjerenje udaljilo od mene samog i narušilo onaj temeljni odnos koji je osnova svega – odnos sa samim sobom.
Gotovo svi moji odnosi bili su bazirani na staroj navici da prvo ispunim potrebe druge osobe, a da tek onda razmislim i o sebi, ako uopće dođem na red.
Sve to je dovelo do uvjerenja da moram biti dobar, da moram voditi brigu o drugima, da se moram iznova dokazivati, da moram pobjeđivati, da moram biti bolji od drugih, da se ne smijem žaliti, da moram biti jak, da ne smijem pokazivati emocije …
U nekom sam trenutku počeo graditi idenitet svog unutrašnjeg “Supermena” koji može sve. Komentari i mišljenja drugih ljudi o tome kako sam uspješan i kako sam napravio sve, postigao sve itd., dodatno su podržali taj izgrađeni ego.
Ustvari počeo sam pojačavati pritisak na samog sebe i smanjivati si prostor da budem ono što zaista jesam.
Tek sam prije nekoliko godina shvatio koliko sam bio u krivu svo to vrijeme, kad sam bio na seminaru “Endgame” u Amsterdamu, koji je osmislio moj genijalni prijatelj dr. Quoc An Nguyen.
Jedan od predavača, također genijalac dr. Joao Borges, je pričao o temi koja mi je bila do tada totalno nepoznata. Pričao je o ranjivosti.
Pričao je o tome kako je potpuno u redu da nemamo odgovore na sva pitanja, kako ne moramo ispuniti očekivanja drugih, kako je ljudski jednostavno pogriješiti, kako je apsolutno u redu staviti svoje želje i potrebe na prvo mjesto.
Jer ne možemo ustvari biti odgovorni za druge ljude. Oni su odgovorni za sebe.
Biti ranjiv je ustvari početak ponovnog uspostavljanja odnosa sa samim sobom. Biti ranjiv je staviti sebe na prvo mjesto i ne imati problema s tom životnom odlukom.
Biti ranjiv je odustati od identiteta nepogrešivog i nepobjedivog Supermena.
Biti ranjiv je biti svoj.
Ili kako bi moja prijateljica Olga Muller koja je bila polaznik na mom zadnjem seminaru Tonyja Robinsa rekla – jedina prava supermoć dolazi iznutra, a to je biti bez isprike svoj.
Hvala ti, Olga. Supermen može odmoriti – zaslužio je. Siniša će preuzeti odavde na dalje.
Discussion about this post