Treća je zima otkad za stanovnike potresom razrušene Banovine nema normalnog života, izmjenjuju se ministri, ali nekog konkretnog pomaka nema, a osim stanovnika i odgojno-obrazovni djelatnici također svoj posao i dalje obavljaju u kontejnerima. Jedna među njima je i naša Velikogoričanka Josipa Klarić koja već sedam godina svakodnevno prelazi oko 130 kilometara kako bi došla na posao i s posla.
Josipa je završila Filozofski fakultet u Zagrebu, smjer pedagogija, a radi kao stručna suradnica pedagoginja u Srednjoj školi Glina.
– U školstvu sam 10 godina. Počela sam raditi još u srednjoj školi, preko učeničkog servisa i nekako je svaki moj posao bio vezan uz rad sa ljudima. Tijekom studiranja sam počela pomagati djeci u Velikoj Gorici koju sam poznavala, oko učenja i pisanja zadaća i nekako sam shvatila da nisam pogriješila kod odabira fakulteta. Stažirala sam u Velikoj Gorici, u školi koju sam kao dijete pohađala i jako voljela, u Osnovnoj školi Eugena Kumičića. Kad sam prvi dan kročila nogom u školu, postala sam sigurna da je to posao za mene i dogodilo se da sam se zaljubila u svoj posao. Kao kod svake ljubavi, znamo se mi nekada i posvađati, ali uglavnom sam sretna što radim kao pedagoginja.
A onda, nakon stažiranja u Velikoj Gorici, dogodila se Glina.
– Kolegica mi je javila da traže pedagoga na puno radno vrijeme, na neodređeno, javila sam se otvorenom zamolbom nakon čega je došao i natječaj i evo upravo punim sedam godina rada u Glini. Tako se mi se poklopilo. Na području Zagreba nisam baš imala šanse dobiti tada posao, što su mi jednom prilikom, prije Gline, i rekli na razgovoru te objasnili kako daju priliku ljudima koji žive u Zagrebu, a ja sam Velikogoričanka – priča nam Josipa.
Kako smo već rekli, treća je zima rada u kontejneru, i zapravo je teško zamisliti takve uvjete rada, a da nije nimalo lako potvrđuje i Josipa.
– Najiskrenije, jako je teško i fizički i psihički. Koliko god zagrijete prostor grijalicama ili klimom, ako kontejner ima klimu, hladno je za noge, pa postane zagušljivo, imate osjećaj kao da su vam stopala zaleđena. Često smo cijeli dan u jaknama. Debele čizme i termo čarape su nam najbolji “prijatelji”. Limeni “zidovi” vam ne daju privatnost i slobodu u razgovoru, jer se sve čuje ako pričate normalnim tonom.
Kad izlazite iz “ureda” odmah ste na hladnoći, kiši, snijegu, jer su kontejneri vani i nalaze se uz modularnu školu, odnosno nisu sastavni dio unutrašnjosti škole. No, mene više brine činjenica što naša djeca pohađaju nastavu u takvim kontejnerskim uvjetima, a onda neki od njih idu kući također u kontejnere ili mobilne kuće, jer im se domovi još nisu obnovili – govori Josipa.
I onda pred očima slika djece koju roditelji u Velikoj Gorici samo što ne uparkiraju automobilima ne u školu, nego razred, a s druge strane djeca koja su ni sto kilometara dalje, a žive u uvjetima u kojima niti jedan čovjek, a kamoli dijete ne bi trebalo živjeti. Ali nisu klonuli, nego čak naprotiv.
Naši učenici su pravi borci
– Ispočetka mi je bilo jako tužno, teško mi je bilo to prihvatiti da žive i školuju se u takvim uvjetima. A sad smatram da je vrlo poučno, ponekad izazovno ali i prekrasno. Oni uopće ne naglašavaju konstantno svoju situaciju, podnose to kao pravi borci. Nekako su se naučili živjeti ovako i nadati se da će sve ovo ubrzo završiti kako bi se vratili u normalu.
Ta djeca nam svim trebaju biti uzor, u punom smislu te riječi. Nakon potresa mnogi su noću spavali u prtljažniku obiteljskog auta, a preko dana volontirali i pomagali gdje je bilo potrebno. Ništa im nije teško napraviti, uvijek su spremni pomoći. Njihova vedrina i njihov duh su nešto neopisivo. Osmijesi na njihovim licima, s obzirom na situaciju u kojoj žive i kako se školuju, šalju snažnu poruku onima koji stalno kukaju na sitnice…
Prisjetila se Josipa prvog susreta sa svojim radnim mjestom, školom nakon potresa, koji je u svoj nesreći, na sreću bio za vrijeme školskih praznika pa su izbjegnute mnoge tragedije.
– Grozno. Nisam mogla zaustaviti suze neko vrijeme. Jedno je kada na slici i na malim ekranima vidite prizore nakon potresa, a sasvim druga priča je uživo. Kad osjetite taj osjećaj straha i nevjerice u zraku, kad vidite putem do posla uništene domove, oštećene ceste, pa kad vidite svoje radno mjesto i radna mjesta kolega prekrivena prašinom, šutom i komadima zidova koji su pali, uništene školske klupe, razbijena stakla u holu škole, potresom uništenu školu u kojoj ste samo koji dan prije radili svoj posao i čekali blagdane da se malo odmorite. To se teško može opisati. Na žalost – s tugom govori Josipa.
Cijela ta situacija povezala ih je kao kolektiv još više, a u tijeku je i obnova škole.
– Prošli smo svašta i još uvijek prolazimo, jer priči nije još kraj. Traje. Nema dovoljno snažnih riječi da opišem našu situaciju. Stres, nevjerica, strah, izgubljenost, frustracije, borba, snaga, upornost…to su samo neke riječi u poslije-potresnom rječniku. Nepredvidljive situacije nam se događaju svakodnevno, pa se čovjek nekako nauči prihvatiti ih.
Zbližilo nas je dosta, neke je ovaj šok i udaljio, ali vjerujem da se posljedice još osjećaju i da nije prošlo dovoljno vremena da se taj događaj zaboravi. Ljudi imaju različite reakcije. Ujedinjeni smo uvijek, a ponajviše kad nam netko kaže da za nas nešto ne može ili da nema sredstava. Tada pokažemo ono najjače u nama. Ali i to ostavlja trag. Energija oslabi. Ovo ljeto je napokon počela cjelovita obnova naše škole. Predviđeni rok završetka je ovo ljeto, pa se svi nadamo iduću školsku godinu u rujnu započeti u čvrstoj školi – nada se Josipa.
“Volim ovaj kraj i ljude”
Iz svega je više nego očito kako unatoč svakodnevnim putovanjima na relaciji Velika Gorica – Glina koliko voli svoj posao.
– Volim taj kraj i te ljude. Tamo se svi koji dođu ubrzo osjećaju kao doma. Ponekad imam osjećaj kao da su moja proširena obitelj. I kad se svađamo i kad se smijemo. Uostalom, sa njima provodim više vremena u danu nego sa svojom pravom obitelji. Ako se dogodi da jednog dana odem, mislim da će mi biti jako teško. Većina mojih kolega, koji su iz Gline otišli raditi bliže svom mjestu stanovanja, stalno spominju kako im nedostajemo, jer naša škola ima posebnu “dušu” – ističe Josipa.
A kako je putovati svakoga dana?
– Uh, jako je naporno ponekad. Ustajemo oko 5:30 da bih se razbudila i spremila, pa sam već oko 6:30 za volanom. Naporno je kad je rano ujutro još noć i kad su vremenski uvjeti na cesti teški (kiša, magla, snijeg). A kad me dan na poslu “pregazi”, onda ni sama ne znam kako dođem doma. Putujem preko Petrinje, jer je sigurnija cesta nego ona preko Pokupskog, pa dnevno prijeđem oko 130 kilometara.
Kada padne snijeg, onda je put znatno vremenski duži. Obično mi treba sat vremena, ali u zimskim uvjetima to može biti i oko dva sata u jednom smjeru, ovisi koliko je cesta očišćena. Ako je očišćena i snijeg pada, računam da mi je prosjek oko sat i pol do posla.
Obzirom da radi u teškim uvjetima pitamo koliko ju je to osobno promijenilo te je li zbog toga ikad pomislila otići.
– Trudim se ostati uvijek ista po naravi, ali promijenilo me svakako. Drugačije gledam na neke stvari u životu. Nije lako, ali uz podršku koju imam na poslu, lakše podnosim sve ove zahtjeve. Sretna sam što imam posao, što radim ono što volim, imam predivne kolege, ravnateljicu koja uistinu jedna posebna žena i imam učenike koji su predivni. Nikad mi ne bi palo na pamet otići zbog ovakvih uvjeta, nisam tako odgojena.
.