U velikogoričkoj Područnoj knjižnici Galženica, Ogranak Matice hrvatske Velika Gorica na Matičinom četvrtku prredstavio je sedmi broj časopisa “Škrijna turopolska“.
O novom broju časopisa govorili su glavni urednik i lektor Stjepan Rendulić, autorica i autor turopoljskih pripovijesti Nevenka Lang i Stjepan Zlodi te predsjednica Ogranka i članica uredništva Ana Plehinger.
Kao i prethodni brojevi ovog jedinog časopisa pisanog samo turopoljskom kajkavštinom, i ovaj broj Škrijne, uz Kazalo (De je kaj) ima već uobičajene rubrike: Uvodnik, Slovo glavnog urednika Stjepana Rendulića; Turopoljski jezik i običaji (Tekst o jeziku kajkavskih dramskih tekstova Josipa Kovačića te o jeziku kajkavskih pjesnika: Slavice Sarkotić, Stjepana Viteza i Stjepana Detelića-Banskog) koje detaljno analizira Boris Kuzmić; Turopoljski književni puti Đurđe Parać, koja piše o radu pučkog pjesnika Stjepana Detelića Banskog; Turopoljske pripovijetke i pjesme autorica i autora: Đurđe Parać, Josipa Perkovića, Nadice Kološa, Nevenke Lang, Štefice Dianežević, Ivanke Rožić i Tome Šnajdera; Turopoljska “Štefova jamrajna”, autora Stjepana Zlodija; Posebni dodatak (Posebni privržek) Nikole Makovića; kao i Životopisi autora (Živlejnski puti. Spisatelof).
Promociji časopisa odazvao se veliki broj naših sugrađana i u knjižnici se doista tražila stolica više. Tome se, dakako, najviše radovao glavni urednik i idejni začetnik ovog bisera turopoljske kajkavštine, odnosno turopoljskog dijalekta koji je, upravo zahvaljujući njegovoj viziji i velikom trudu, 2014. potvrđen kao nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske.
“Škrijna turopolska” je čuvar naše baštine
– Ovim časopisom želimo promovirati i potvrđivati vrijednost našeg “jezika”. Naši ljudi su govorili tim svojim jezikom i nije ih bilo briga kako su to stručnjaci zvali, jer su i njihove kvalifikacije veoma različite.
Danas je to turopoljski dijalekt, s kojim su se naši ljudi rađali, živjeli i umirali, ali su se time i ponosili. Taj jezik je bio njihov identitet i unatoč prisutnosti standardnog jezika, mi danas još uvijek znamo odakle su ti ljudi pa čak i iz kojeg su turopoljskog sela.
Tako je Škrijna jedan pokazatelj, promotor i čuvar te naše baštine. Svako vrijeme nosi svoj pečat, svoje obilježje i ljude koji ostavljaju neki trag iz sebe pa i mi radimo ovo što možemo. – rekao je skromno i nimalo umorno, dugogodišnji predsjednik velikogoričkog Ogranka Matice hrvatske Stjepan Rendulić. Dakako, ističući da je iza ovog sedmog broja “Škrijne turopolske” sedam godina upornog rada uredništva i drugih brojnih sudionika u stvaranju ovog jedinstvenog časopisa.
O turopoljskim pripovijetkama i pjesmama govorila je Nevenka Lang i sama sudionica u ovom broju Škrijne s tri autorske pripovijetke humorističnog sadržaja. Uz svoj pozitivni stav i pohvale ovom projektu koji je itekako zaživio, kao izvorna govornica turopoljskog dijalekta, s radošću je, čitajući tek fragmente, dala naslutiti o čemu se radi u njenim pripovijetkama.
Za pisanje svoje dijalektalne poezije i proze, zahvalila se upravo velikogoričkom Ogranku koji je i nju, poput mnogih, potaknuo na pisanje i govor koje je i sama već zaboravila. Istaknula je da su joj teme životne i da ih izvlači iz svojih sjećanja na djetinjstvo i život kakvim se nekada živjelo u Turopolju.
– Dok pišemo na materinjem jeziku prisjećamo se događaja i nekadašnjeg govora naših roditelja, djedova i baka, čime i mi doprinosimo očuvanju ove vrijedne baštine – kazala je Nevenka Lang, sretna jer se ovaj broj Škrijne promovira baš u ovom mjesecu kada se obilježava i Međunarodni dan materinjeg jezika, što je i “naš” doprinos tome.
Otkud dolazi riječ jamrajne?
Stjepan Zlodi je u svojoj rubrici Turopoljska “Štefova jamrajna” nastojao otkriti od kuda u turopoljskom dijalektu ta riječ. Tako je uz saznanje kako je to i slovenska riječ, otkrio da se ista koristi još od 1784., ali i da su je u svom bogatom književnom opusu koristili Krleža i Matoš te i danas, kao rođeni Slavonac, Pavao Pavličić.
No, Zlodi se tu bavi i brojnim izmišljenim kajkavskim riječima, točnije o standardnim riječima kojima se dodaju neki nastavci kako bi postale kajkavske. Spomenuo je i Gruntovčane Mladena Kerstnera koji je također izmislio neke riječi kako bi ih više ljudi razumjelo.
– U našem jamrajnu imamo dosta novih riječi koje ja u svojem pisanju izbjegavam jer kajkavske riječi imaju onomatopeju i kad ju izgovorimo, mi ju i osjetimo, znamo što ona znači – pojasnio je Zlodi. Osvrnuo se, uz ostalo, i na nepravilnost kod izgovaranja, ali i pisanja, najčešće hrvatske riječi bok/bog.
Po njemu ta riječ nema nikakve veze s Bogom i tu je prisutno neznanje, kako u obrazovnim tako i u drugim ustanovama; u obiteljskom i javnom korištenju te omiljene hrvatske neformalne pozdravne riječi. (Zdenka Mlinar)
