Dužnosničke plaće ne silaze s dnevnog reda od trenutka kada je Andrej Plenković odlučio povećati plaće sebi i nizu državnih dužnosnika. Je li sada pravo vrijeme za to? Jesu li zaslužili baš takve plaće? Jesu li uopće zaslužili povišice? To je samo dio pitanje koja se svakodnevno ponavljaju u javnosti.
Sve bi ovo Plenković izbjegao da je sebi i dužnosnicima plaću povisio prije, ako se ne varam, dvije godine kada je to namjeravao učiniti. No, ustuknuo je pred kritikama javnosti. Približavali su se izbori i vjerojatno je procijenio da nije pravo vrijeme za tako rizičnu igru s biračima.
Ovoga puta je taj potez odlučio povući odmah nakon izbora. Vjerojatno računa da će narod zaboraviti na sporne povišice do sljedećih parlamentarnih izbora. I u pravu je, nema sumnje da će narod zaboraviti, pa je ovo, ako gledamo tajming, mudar politički potez.
Osobno se ne slažem da plaće dužnosnicima nije trebalo povećavati. Trebalo je, ali je pitanje je li baš 70-ak posto povišice prava mjera.
Tako će već od sljedećeg mjeseca predsjednik Republike dobivati više od 6000 eura, premijer 5500, a predsjednik Sabora 5300 eura plaće. Istodobno je prosječna neto plaća u Hrvatskoj nešto viša od 1300 eura.
Zar stvarno svaki od prije navedenih visokih dužnosnika vrijedi više od četiri prosječna Hrvata?
Još je veći problem svakome od nas običnih građana ove države, kada te visoke plaće dobiju postanu personalizirane, odnosno kada se sjetimo onih koji će ih stvarno i dobivati. Onima koji ne vole HDZ-ovce, Plenkovića i Gordana Jandrokovića, vjerojatno se u tom trenutku diže kosa na glavi. S druge strane, meni i sličnima, osvjedočenim ljubiteljima lika i djela notornog nesposobnjakovića i neradnika Zorana Milanovića, okrene se želudac.
To su, međutim, naši problemi. Problemi koji će nas mučiti neko vrijeme i s kojima ćemo vrlo brzo naučiti živjeti. Možda će plaće dužnosnika biti tema još neko vrijeme, možda će doći u fokus i tijekom skorih predsjedničkih izbora, ali gotovo je sigurno da će pasti u zaborav već do svibnja sljedeće godine i lokalnih izbora.
A do sljedećih redovnih parlamentarnih, negdje u ljeto ili jesen 2028. ničega se nećemo sjećati. Kao što sam već napisao, toga su duboko svjesni i političari, pa naše kratkotrajno pamćenje iskorištavaju kada god imaju priliku.
No, hajmo malo maštati. Što bi svatko od nas napravio da sam sebi može odrediti visinu plaće? I da vas u toj namjeri nitko ne može omesti, možda ćete neko vrijeme slušati prigovore, ali to je jedina poteškoća s kojom ćete se susresti. Što biste učinili? Možete se zamisliti na radnom mjestu na kojem sada radite, ili na nekom na kojem biste željeli raditi, ili na Pantovčaku, ili u Banskim dovrima. Nebitno. Što biste učinili, biste li si povećali plaću za 100 ili 1000 eura? Ili biste imali plaću od 5000 eura?
Dobro, sada prestanite živjeti u snovima. I pogledajte svoju zadnju platnu listu ili stanje na računu. Pa sami zaključite je li mudro ne izlaziti na izbore ili jeste na onim posljednjima zaokružili baš “one prave“ i treba li neke stvari malo dublje “zapisati“ u vašu osobnu memoriju…
Renato Ivanuš dugogodišnji je medijski profesionalac i stručnjak. U profesionalnoj karijeri bio je gotovo sve što se može biti u medijima – novinar, reporter, ratni reporter, urednik rubrike, pomoćnik glavnog urednika, zamjenik glavnog urednika, glavni urednik vodećeg hrvatskog medija, direktor medijske agencije, CEO velike medijske kuće… Danas vodi svoju tvrtku ”Tvornica Sadržaja”, a za Goricu.info svaki će tjedan analizirati najvažnije društvene i političke događaje kako bi vam dao širi kontekst i otkrio njihovu pozadinu.
