Priznajem. Postao sam ovisan o društvenim medijima.
Iako ne gledam televiziju već skoro 10 godina, pandemija COVID-a je drastično pojačala moju potrebu za vijestima i informacijama, a sve kako bih smanjio neizvjesnost koja nam se svima uvukla u život kao neželjeni slijepi putnik globalne pandemije.
Opravdanje (koje sam sebi pričam) je da trebam biti informiran o promjenama u okolini, kako bih što bolje i kvalitetnije mogao reagirati i prilagoditi svoje poslovanje novonastalim uvjetima.
Uz to sam ovisan o učenju novih stvari vezanih uz moje hobije, pa nerijetko pregledam desetine videa na YouTube-u o pripremama za triatlon, obradi drveta ili sviranju gitare.
Tu je i Facebook koji mi je “invalidska štaka” da vidim što se dešava sa mojim prijateljima koji su raštrkani po cijelom svijetu i da mogu objaviti stvari koje su meni interesantne, a želim ih podijeliti s drugima.
Onda se pojavio i Zoom, koji je u jednom trenutku postao praktički jedini način komunikacije, pogotovo sa stranim partnerima koji više nisu mogli putovati. To me je dodatno uvuklo u svijet virtualne komunikacije i u kratkom roku je došlo do drastičnog smanjenja susreta i sastanaka uživo. Lakše je održati sastanak od kuće sa poslovnom košuljom i kravatom u trenirci, nego sjesti u auto i popiti kavu s nekim uživo.
Naravno da je tu prisutno stalno čitanje mailova, poruka na Slacku, Whatsapp, Viberu i ostalim servisima za poruke, povremeni izlet u Linkedin da vidim što je novo u poslovnom svijetu – sve to opravdano potrebom da budem u toku sa svojim kolegama, uredima i poslovanjem svojih tvrtki.
S vremenom sam shvatio da je sve to prepraslo jednu ozbiljnu neželjenu naviku. Preraslo je u ovisnost koja oduzima vrijeme i čini me beskrajno zaposlenim, ali ne daje nikakve rezultate.
Štoviše, moja sposobnost koncentracije se s vremenom počela smanjivati, a ne rasti od izloženosti svim tim “korisnim” informacijama.
I kako se svi mijenjamo samo zbog dva razloga – previše ugode ili previše patnje, suočen sa vlastitom fustracijom da stalno gledam u svoj pametni telefon, odlučio sam povući ručnu kočnicu i prekinuti ovu uzorak ponašanja koji ne vodi nigdje. To jest, vodi u totalno krivom smjeru.
Napravio sam jedini logični korak koji svaka razumna osoba može u ovakvoj situaciji napraviti – kupio sam još jedan novi mobitel!
Ali nisam kupio bilo kakav mobitel. Kupio sam mobitel koji ima samo mogućnost zvanja i primanja poziva – kupio sam Nokiu 6310.
Naravno da je moja objava o toj spektakularnoj kupnji na Facebooku pokupila niz komentara, kojima je zajednički nazivnik “pa jesi ti normalan”, što me potaklo na pitanje – pa jesam ja normalan!?
Mislim li zaista ozbiljno kad kažem da vjerujem da je moguće i dalje normalno funkcionirati i privatno i poslovno, samo sa takvim mobitelom koji je ustvari bežični telefon sa SIM karticom!?
Odmah ću vam reći da apsolutno nije moguće napraviti tako drastičnu promjenu od danas do sutra, a da nešto ne pođe po zlu.
Stoga vas pozivam da mi se ukoliko to želite, pridružite na mom putovanju u digitalni minimalizam, svijet bez stalnog čitanja elektroničke pošte i gledanja u pametni telefon – gdje ću podijeliti svoja iskustva u odvikavanju od ovisnosti o društvenim mrežama.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 149. kolumna za portal Gorica.info.









Discussion about this post