Postoji “nešto” što nam se događa tisuću puta na dnevnoj bazi, a da toga uopće nismo svjesni.
To “nešto” upravlja našim kompletnim životom.
Robovi smo potrebe da budemo OK
To “nešto” je potreba našeg vlastitog uma da “budemo OK”, odnosno da stvari, ljudi i događaji oko nas budu upravo onakvi kakvim ih očekujemo.
Ta potreba da budemo OK je temeljni uzrok svih patnji i nevolja u našem životu, jer ne postoji jača potreba i želja od te u nama.
Problem je u tome što ta potreba da budemo OK, pod uvjetom da stvari budu onakve kakvim ih očekujemo, predstavlja najnižu razinu svijesti. I ta najniža razina svijesti ne preza od ničega da bi postigla svoju misiju – da budemo OK.
Odnosno, ta razina svijesti koja nekontrolirano generira misli u kombinaciji sa našim srcem koje nekontrolirano generira emocije, predstavlja našu psihu.
Predstavlja nešto što ne možemo kontrolirati i protiv čega se ne smijemo i ne možemo boriti, jer taj “protivnik” zna sve naše najmračnije tajne i neće prezati od toga da ih upotrijebi protiv nas samih – sve kako bi bili OK.
To najbolje možemo vidjeti kad prođemo pokraj frižidera i “glas” u nama kaže: “Baš bi mogao nešto pojesti. Osjećat ću se bolje.”
Tijelo fizički nije gladno i moglo bi još satima bez hrane, a “glas” u nama je “gladan” i želi biti OK. Prečesto otvaramo frižider i uzimamo hranu koju nam uopće nije u tom trenutku potrebna.
Ali onaj “glas” u nama je bio “gladan”.
Ista je stvar i sa pušenjem – na fizičkoj razini ne moramo uzeti tu cigaretu, ali “glas” u nama kaže: “Daj zapali jednu. Osjećat ćeš se bolje.”
Taj isti “glas” će nas sabotirati u svakoj mogućoj situaciji, jer nam ne želi prepustiti kontrolu nad nama, koju je mukotrpno gradio od našeg rođenja.
Zašto sve ovo pišem?
Zato što nam se ovo svima događa na dnevnoj bazi i prešutno prelazimo preko toga, svaki put sve više gubeći tlo pod nogama.
Počinjemo “živjeti” život pod diktaturom unutrašnjeg glasa, koji će napraviti aspolutno sve da bude OK.
Postajemo žrtva tuđih izbora, jer je gruba istina da mi nemamo nikakve veze s tim glasom, a on upravlja našim životom.
Postajemo taoc najniže razine svijesti koja fukcionira po principu “volim/ne volim”.
Umjesto da smo uronjeni punim plućima u život, vegetiramo i pitamo se što se to s nama događa.
Kvalitetno pitanje je – postoji li izlaz iz ove predstave kojom upravlja naš unutrašnji “diktator”?
Više sam puta čuo i pročitao frazu – naučite “kontrolirati” vlastite misli i tako ćete upravljati svojim životom.
Kako možemo kontrolirati nešto što se ne da kontrolirati?
Tko od nas može predvidjeti sljedeću misao koja će se pojaviti u našem umu? Nitko.
Um ne možemo kontrolirati ni pobjediti. Možemo ga samo ignorirati ili disciplinirati.
Ignorirati znači postići duboko unutrašnje meditativno stanje u kojem možemo promatrati i propustiti te iste misli, bez da počnu toksično djelovati na nas.
Meditativno stanje zahtjeva disciplinu. Zahtjeva da radimo stvari baš onda kad nam se to najmanje želi.
Kako to postići?
Naš je um kao i divlji konj kojeg treba ukrotiti.
Ako ćete samo pasivno gledati u divljeg konja pred vama, male su šanse da ćete ga moći osedlati i zajahati.
Ono što se radi s takvim konjem na početku je da mu zavežete jako dugačko uže oko glave i pustite ga da juri u krug oko vas.
Dužina užeta vas štiti od moguće ozljede, a ne nanosi bol konju koji se s vremenom umori i uspori.
Postepeno, počinjete uspostavljati odnos povjerenja s konjem koji se sad kreće u smjeru u kojem vi želite, a uže postaje sve kraće.
U konačnici vam konj dozvoli da ga osedlate i zajašete po prvi put.
Isto je i u našoj igri discipliniranja uma.
Kad ne uzmete tu cigaretu u ruke baš u trenutku kad to vaš unutrašnji “glas” naredi, vratiti ćete djelić discipline na svoju stranu.
Počinjete uspostavljati odnos sa svojim unutrašnjim diktatorom u poručejete mu: “I ja sam tu. Ne možeš uvijek raditi baš sve što želiš.”
Kad ne uzmete hranu iz frižidera baš u trenutku kad to diktator poželi, poručujete mu: “Postoji granica koju neću prijeći. Moraš se početi privikavati na to.”
Svakodnevnim postavljanjem granica i izgradnjom discipline, vraćate svoj život tamo gdje mu je i mjesto – u fokus svoje svjesnosti.
Najviše napredujemo baš onda kad nam se neće i kad to najmanje želimo.
Pozivam vas da to hrabro napravite – u pitanju je samo vaš cijeli život u kojem je disciplina put prema slobodi.
Tko je Siniša Drobnjak?
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini. Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama. Posljednjih godina pomaže klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja i Velike Gorice.
Otac je djevojke s kojom dijeli strast prema američkim konjima.
Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 181. kolumna za portal Gorica.info
