Večeras nas u Pučkom otvorenom učilištu očekuje predstava „Moderna Afrodita“ nezavisnog kazališta Teatar Studio 9 čija je ravnateljica naša Goričanka Karmen Sunčana Lovrić. Odličan je to povod da s njom porazgovaramo o kazalištu i životu glumaca.
– Glumica sam koja kao samostalna umjetnica radi u kazalištu, na televiziji, filmu i na radiju. U nezavisnom kazalištu Teatar Studio 9, osim što sam ravnateljica još i pišem, produciram, režiram i izvodim vlastite predstave, poput komedije „Moderna Afrodita“ koja upravo stiže u Veliku Goricu.
Kako kaže ljubav prema glumi rodila se jako rano i doslovno je bila ljubav na prvi pogled.
– Dogodio se kad sam s 10 godina došla u dramski studio na prvi sat, na maloj sceni iznad knjižnice, na Galženici. Satove je vodila sjajna pedagoginja Jadranka Korda, a ja sam od prvog trena osjećala kao „da sam na svom mjestu“. Išla sam na dramsku kroz cijelu osnovnu, pa srednju školu, i iako sam upisala i studirala neki potpuno nevezani fakultet (jer „od umjetnosti se ne živi“), krenula sam paralelno u ozbiljnije glumačke studije i edukacije i umjesto na faksu sve sam više vremena provodila na glumačkim treninzima i na prvim audicijama, dok napokon nisam odlučila da ne želim sjediti na dvije stolice, i da ću se posvetiti isključivo glumi, pa kud puklo da puklo – kaže Karmen.
Sve je krenulo od prve plaćene reklame
Prva plaćena uloga bila joj je reklama, a onda su se uloge samo nizale…
– Prva profesionalna uloga ikad, da sam plaćena za svoj glumački rad, bila je reklama, onda su slijedile manje televizijske uloge, mislim da sam prvo bila Monika u “Zabranjenoj ljubavi”. Prva profesionalna uloga u kazalištu bila je u predstavi za djecu „Žaba i Vol“, Studija Kubus. Ja sam naravno bila žaba, prva velika ansambl predstava su bili „Gospoda Glembajevi“ na Dubrovačkim ljetnim igrama, prva samostalna predstava u vlastitom kazalištu bila je „Ja sam Veronika“, prva vlastita monodrama je „Dodaj me“, prva glavna uloga u radio drami je „Sve o Evi“ Nene Lončar. U glumi je stalno puno prvih stvari, svaki dan je nešto novo, a i ono što je staro svaki je dan ponovno kao prvi put. Zbog toga volim svoj posao, i to jako odgovara mom hiperaktivnom temperamentu i neprestanoj znatiželji.
Puno je projekata na kojima je ova mlada i talentirana glumica radila te je stoga vrlo teško izdvojiti ono nešto najdraže.
– Mnogi su mi projekti dragi i važni, mnoge sam ljude upoznala na njima, učila od njih, trenirala i spoznavala sebe, rasla, svi su mi projekti, manji i veći, koliko god raznoliki, bili jednako značajni, da nije bilo njih ne bi danas bila tko jesam. Možda mi je u televizijskom svijetu najznačajnija bila uloga u „Ruži vjetrova“, jer mi je ona bila neka odskočna daska u to vrijeme. U kazalištu bi to onda isto tako bile: „Gospođica Neću“ Scene Gorica koja me uvela u svijet lutkarstva, na čemu sam joj jako zahvalna, i koja mi je donijela prvu nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta; potom “Moderna Afrodita” koja je nastala samostalno u divnoj suradnji s kolegicom Katarinom Arbanas, i koja mi je donijela nove dvije nominacije i dala time vjetar u leđa našem malom kazalištu. Zadnja je „Dodaj me“ jer je to prva posve moja predstava i jer je kao monodrama najveći izazov i najteži zadatak za glumca, pa je to bila i za mene.
Komedija o pravim ženama i pravima žena
Gorička publika danas će moći pogledati predstavu “Moderna Afrodita” , a Karmen Sunčana otkriva kako je nastala, o čemu govori i kakve su reakcije publike.
– „Moderna Afrodita“ je komedija o pravim ženama i pravima žena. Na crnohumoran način propituje što je to ženama donijela borba za ravnopravnost, što sve danas možemo pa samim time i „moramo“, kako istovremeno žongliramo i suvremene i tradicijske obrasce i uloge, te zašto je uz sve to i dalje „žena ženi vuk“… U „nevjerojatnom, po izboru svjetskih stručnjaka pomno osmišljenom transformirajućem wellness programu“, susreću se dvije, na prvi pogled posve drugačije žene. Ali iako od prvog trena, između Marije i Magdalene frcaju međusobne predrasude i osude, spletom okolnosti one skidaju svoje socijalne maske, otkrivaju međusobno svoja prava lica i istine. Predstava je do sada imala 14 izvedbi u Zagrebu, otputovala je na 14 gostovanja, i bez obzira jesmo li u velikom gradu ili u malenom mjestu, publika se svugdje jednako smijala, plakala, opet smijala i pljeskala. Veselim se da ćemo napokon zaigrati i u mom gradu, u Velikoj Gorici.
– Predstava je nastala kao uglavnom i svaka predstava koju radim u svom teatru. Iz nečega što me okupira, ljuti, žalosti ili inspirira, neke teme za koju mi se čini da je bitna da se njome bavi, da se o njoj priča. Tad sam aktivno pratila akcije poput #nisisama i #spasime, što se zbiva u javnosti, u medijima, što se događa nekim mojim prijateljicama, što meni. Odlučila sam raditi predstavu o tome, skupila materijale, pozvala kolegicu Katarinu Arbanas. Zajedno smo od početne ideje, u mjesec dana zgusnutog rada, došle do premijere, zajedno do nominacije za najbolji suvremeni dramski tekst i najbolju glumicu.
Ističe kako je puno puta glumila na Sceni Gorica, u „svom dvorištu“, ali ovo je prvi put da predstava njenog teatra igra u Gorici, i zbog toga je jako uzbuđena i ponosna. A nakon današnje predstave, uskoro stiže i nova.
– U Gorici uskoro igra i „Dodaj me“, tragikomedija o životu na društvenim mrežama, za mlade, ali i odrasle i sve one koji previše vise na društvenim mrežama. Predstava propitkuje današnje konstantno korištenje mobitela, neprekidno bivanje online i opasnosti kreiranja virtualnih verzija sebe na društvenim mrežama. Predstavu, Teatar Studio 9 u suradnji s Scenom Gorica, poklanja velikogoričkim srednjoškolcima u dvije izvedbe u veljači.
Ukoliko pratite domaću seriju „Kumovi“ niste mogli ne zamijetiti da se glumačkoj ekipi pridružila upravo naša sugovornica.
– U Kumovima igram Tonku, tajnicu na pumpi Macan Benz. Ta Tonka vam je kao i ona Tonka iz poznate pjesme – Tonka nije mogla da se svlada. Eto to ju najbolje opisuje. Vedra, vesela, sposobna, pametna, ali bome i podosta otkačena. Igračica koja igra po pravilima, makar ih možda morala prilagoditi. S njom mi definitivno nije dosadno.
Kazališne predstave su posebne zbog publike
Obzirom na sve čime se bavi pitali smo Lovrić što joj je od svega toga najdraže.
– Volim i kazalište, i tv set, i radio, sve zaista volim jednako. Obožavam biti pred kamerom, voljela bih da sam i više, ali sam zbilja sretna u kazalištu, jer ono za razliku od filma i serije, ima izravan susret s publikom. Svaka predstava se zbog tog susreta stalno mijenja, prilagođava, raste, živa je, živi smo mi, likovi, energija i komunikacija između nas i publike. To može biti posebno katarzično iskustvo.
U ovo digitalno doba kad je sve lako dostupno, pitamo je li zadovoljna odazivom publike na kazališne predstave.
-Čini se da je interes manji, smanjila ga je valjda nekad i pojava TV-a, a u moderno doba internetska ponuda i streaming servisi. Čini mi se da je i od korona karantene interes manji nego prije, barem što se tiče odrasle publike, kao da su se ljudi navikli da budu doma i „bingaju“ Netflix. Ipak kad igramo po deseti put u Zagrebu ili dođemo u manja mjesta pak, vidim da su ljudi ipak željni kazališta, predstava, kulture, izlaska, druženja. Djeca još sa školom idu u kazališta, no mislim da bi toga trebalo biti puno više, jer je to iznimna edukativna i odgojna platforma za djecu, a time neposredno za cjelokupno društvo u kojem živimo. Mladi kao publika, srednjoškolci i studenti, valjda statistički najmanje samostalno i neorganizirano odlaze u kazališta, a za njih se uglavnom i nažalost radi i najmanje sadržaja. Publike se mora stvarati i odgajati, od malih nogu, putem kulturnih politika, poticanja umjetnosti (institucijske i nezavisne!) i nuđenja većeg broja kvalitetnih kulturnih sadržaja široj javnosti.
Otkrila nam je i planove za budućnost.
– Što se tiče teatra, radimo aktivno na distribuciji postojećih predstava, te pripremamo i novu u suradnji s kazalištem KNAP na Peščenici. Smišljamo, produciramo, bavimo se rasvjetnim tijelima i projekcijama, putujemo, igramo. I želja mi je da toga bude samo što više. Osim toga igram u trenutnim predstavama raznih kazališta (uskoro će nam biti i stota izvedba “Gospođice Neću” u Gorici), snimam puno na radiju i dajem glas u crtićima, treniram na Kumovima „malu Pere“ i nadam se nekoj novoj dobroj kazališnoj suradnji i nekoj dobroj novoj ulozi na filmu ili TV-u.
Treniram, idem na gimnastiku, streličarstvo (kad napokon stignem), šećem Flekicu po Gorici, bacam lopticu, pijem kavu u Parku ili Stotki (ovisi gdje je sunce), pjevam, družim se i sanjarim. Plan mi je jednog dana biti zbilja dobra i potpuna umjetnica i „baba“ koja će u 95-oj upisivati neku novu vještinu i jednako se veseliti životu.
I za kraj, Karmen ili Sunčana?
– To se stalno mijenja, neki me ljudi zovu Karmen, neki preferiraju Sunčana. Ja se češće predstavim samo kao Karmen, jer je prvo, ali odazivam se jednako na oba. Mislim da mi se nikad nitko nije obratio sa „Karmen Sunčana“ odjednom.
.