Nakon dva uzastopna poraza na ovogodišnjim izborima SDP se odlučio suočiti s pravim razlozima neuspjeha – lošim vođenjem i nedostatkom vizije. Ha, ha, ha – šala mala.
Tako je to (valjda) trebalo biti, no ono što se događa u drugoj najjačoj hrvatskoj stranci više podsjeća na unaprijed pripremljen igrokaz na čijem je kraju politička marginalizacija.
SDP već dugo nije imao šanse pobijediti HDZ kao na ovogodišnjim parlamentarnim izborima. Andreju Plenkoviću kao da je sve izmicalo iz kontrole. Korupcijske afere, mijenjanje ministara kao na traci, gafovi HDZ-ovaca na svim razinama, izbor Ivana Turudića…
Ipak, imao je Plenković adut u rukavu – Peđu Grbina, čovjeka koji vjerojatno još uvijek ne zna živi li u Puli ili Zagrebu, ali će, bez obzira na moral kojim se diči, uzeti novac za odvojeni život od obitelji iako žive zajedno. Takav Grbin ne bi pobijedio ni na izborima za predsjednika kućnog savjeta, a kamoli u utrci za premijersko mjesto.
Još kad je u utrku uletio notorni Zoran Milanović i u stilu kvartovskog nasilnika otjerao Grbina u kut jer se baš njemu opet prohtjelo da postane premijer – poraz SDP-a se već jasnije nazirao. I onda konačno, kada se Milanović nije htio odreći predsjedničkih beneficija jer vjerojatno niti sam nije vjerovao u pobjedu na parlamentarnim izborima – bilo je jasno da će socijaldemokrati još četiri godine čamiti u oporbenim klupama.
Potvrda podređenog položaja stranke došla je na europskim izborima na kojima je HDZ osvojio šest, a SDP četiri mjesta u Europskom parlamentu.
I tada je počelo objašnjavanje da rezultati druge najveće stranke, u stvari, nisu loši. Skoro su oni, zapravo, pobijedili, ali im je malo nedostajalo. No, kada se bolje pogleda oni jesu pobijedili, ali izborni zakon nije skrojen za njih…
Naravno, radilo se o pričicama za unutarpartijske krugove u koju ne vjeruje nitko osim najvećih poklonika crvene boje.
I sada se dolazi do ključnog momenta. Bira se novi šef partije. Mediji kalkuliraju s brojnim kandidatima, ali zasad se za čelno mjesto kandidirao samo jedan – Siniša Hajdaš Dončić.
Čovjek je to koji, poput brojnih političara, pravog posla u životu zapravo i nije vidio. Tako se barem može iščitati iz službene biografije na njegovoj internetskoj stranici. Hajdaš Dončić je ovih dana proslavio 50. rođendan, a u tzv. realnom sektoru, stoji u toj biografiji, proveo je tek godinu-dvije. Od 2001. do 2002. bio je referent uvoza i izvoza u Regeneraciji-Zivtexu.
Što je Siniša radio do svoje 27. godine, u službenoj biografiji – ne piše.
Već 2002. lagano se uhljebljuje u Krapinsko-zagorsku županiju kao pročelnik za gospodarstvo, poljoprivredu itd.
Dobro, bio je i predavač ekonomije na nekoliko privatnih fakluteta, ali ni u tom teorijskom poslu dodira s pravim gospdarskim životom – nema.
Ušao je on 2006. u SDP, a vrhunac dosadašnje karijere imao je u Vladi Zorana Milanovića u kojoj je bio ministar pomorstva, prometa i infrastrukture. Već i vrapci na granama znaju da je ta vlada bila najočajnija u povijesti Hrvatske, ali možda ne znaju da je Hajdaš Dončić, uz političkog nevježu Gordana Marasa, bio njen najlošiji član.
Održao se Hajdaš Dončić i poslije toga na solidno visokim pozicijama u SDP-u. Uredno već treći mandat grije oporbenu saborsku fotelju, ubire saborsku plaćicu i, kazat će njemu skloni partijski insajderi, vuče konce iz sjene.
Je li tome baš tako ili Siniša na povlaštenoj poziciji može zahvaliti svom prijateljstvu sa Zoranom Milanovićem – prosudite sami. Navodno je on jedan od nekoliko (sadašnjih i bivših) SDP-ovaca koji se redovito sastaju s trenutačnim predsjednikom Republike i uredno klimaju glavom na sve njegove nebuloze.
Dobro, treba priznati da je Siniša na prošlim parlamentarnim izborima dobio više od 21.000 preferencijalnih glasova i time postao SDP-ovac s najvećom glasačkom potporom. Treba, doduše, dodati da je to Hajdaš Dončić uspio u tradicionalno lijevoj III. izbornoj jedinici. No jednoj od rijetkih oporbenih izbornih pobjeda ne treba baš previše zagledati u zube.
Hajdaš je, dakle, produžena ruka Zorana Milanovića. A Zoran Milanović je, pokazali su to ti parlamentarni izbori, put u propast za najjaču oporbenu stranku. Preuzme li Hajdaš partiju, bit će onako kako kaže drug Zoran. A drug Zoran će napraviti sve da udovolji sebi, pa trebao za to i “hrabro“ žrtvovati “svoju“ stranku. Samo da ne žrtvuje sebe i svoj položaj. Neće biti milosti. U toj ne baš pretjerano kompliciranoj formuli jasna je uloga Hajdaš Dončića.
No, u SDP-u nema baš previše kritičara lika i djela velikog Zorana. Navodno je na sastanku Glavnog odbora partije prošle subote bilo tek dva glasa koja ne vjeruju da treba podržati Milanovića u novoj predsjedničkoj kampanji.
Ostali su se pokunjili i, poput zatočenika opijenih stockholmskim sindromom, istodobno zaljubljeno i u velikom strahu gledaju fotografiju velikog vođe Zorana Jong Ila koju neki čak nose u novčaniku.
Ako stvarno postoji želja da se spasi SDP ta stranka treba nekog hrabrog tko će dignuti glas i pokušati pokazati put koji ih možda vodi u bolju budućnost. Takvog ili takve ili takvih zasad nema. A stranka bez m..a na kraju nikada ne pobijedi.
Hajdaš Dončić, čini se, nije sposoban ni za što osim za slijepo koračanje iza Milanovića koji će povesti SDP u političku provaliju…
.