Spremam se za prezentaciju pred potencijalno najvećim klijentom s kojim sam surađivao u svojoj poslovnoj karijeri.
Za sat vremena prezentacije odvojio sam dva dana priprema.
Želim iskoristiti pruženu priliku na najbolji mogući način.
U glavi prolazim moguće scenarije i promišljam što mogu napraviti u pojedinoj situaciji koja će se možda dogoditi za vrijeme prezentacije.
Mogu puno dobiti i jednako tako puno izgubiti. Analitički dio mog uma ponavlja: “Prenaporno si radio da bi propustio ovu priliku…”
No, u sljedećem se trenutku otvara “rupa” u koju me uvlači vrtlog vlastitih misli i nesigurnosti poput: “Što ako ne uspiješ? Nisi dovoljno dobar … Nisi se dovoljno pripremio…”
“Rupa” je vrtlog misli, emocija ili događaja koji ima dovoljno jaku snagu i privlačnost da nam ukrade fokus i u cijelosti zaokupi pažnju i izbaci nas iz vlastitog centra.
U “zečju rupu” upao sam tisuću puta
Ta famozna “zečja rupa” vlastitog uma, u koju je upala Alisa u zemlji čudesa, je nešto u što sam upadao tisuće puta u životu i iz nekih od njih se vraćao godinama.
Ne poznajem ni jednu osobu koja nije imala slična iskustva, pa opet toliko malo vremena provedemo pitajući se zašto uopće upadnemo u te “rupe” i sabotiramo sami sebe.
Danas uglavnom mogu osjetiti kad će se rupa pojaviti i više ne upadam u njih toliko često i lako.
Što se to ustvari događa da upadnemo u zamku nesigurnosti i obmane vlastitog uma?
Jako pojednostavljeno, u životu nam se mogu dogoditi samo tri stvari – svijet i događaji ispred naših očiju, vlastite misli i emocije.
Tehnički gledano i svijet koji je pred našim očima, svojim osjetilima proživljavamo u sebi.
U toj “areni” života, te nas tri “stvari” kontinuirano izbacuju iz vlastitog središta – kontinuirano upadamo u “zečje rupe” koje nam se bez naše kontrole otvaraju pred našim nogama.
Ono što je meni promijenilo život i pomoglo je spoznaja da u rupu upadamo u trenutku kad se identificiramo s vlasitom emocijom, mišlju i onime što se pred nama događa.
Trenutak identifikacije je ustvari trenutak u kojem gubimo svoje središte i naša se svjesnost identificira sa jednom od te tri stvari. U trenutku kad se naša pažnja identificira s objektom, bilo da je to misao, emocija ili događaj, gubimo svoj centar i postajemo “žrtva” cirkusa života.
Ako nam se dešava nešto što je za nas prekrasno, tada ćemo željeti da to ne prestane i da to ne izgubimo. Tako i nešto prekrasno postaje svojevrsna bol i patnja.
Ako nam se dešava nešto čemu smo dali predznak “lošeg” – tada želimo da ta bol što prije prestane i da se vratimo u “normalu”.
U biznisu je taj polaritet “dobro-loše” još izraženiji nego drugdje. Uvijek se natječemo s konkurencijom, moramo stalno stvoriti više jer prošlogodišnji rezultat nije dovoljno dobar, uspjeh je kratkotrajan jer je pred nama već nova neplanirana situacija koja od nas iziskuje i traži još više.
Pokušavajući ispuniti očekivanja drugih, gubimo svoj centar.
Koji onda izabrati put – u kojem nećem padati u “rupe” koje se kontinuirano pojavljuju po putu?
Prvi je korak osvjestiti da će nam život neprestano servirati ove tri stvari, ali da se ne moramo nužno s njima i identificirati.
Puno je bolja pozicija “promatrača” u kojoj možemo stvariti i najmanju distancu i ne identificirati se sa emocijom, mišlju ili situacijom pred nama.
Biti opušten tako postaje ultimativna životna vještina, koja nam paradoksalno daje najbolju šansu da budemo punopravni sudionik u areni života.
U trenutku kad osjetimo da nas je bilo što od ove tri stvari “povuklo” za sobom, znamo da je sljedeći korak praznina rupe u koju upadamo. Najbolje što možemo napraviti u tom trenutku je korak unazad i otpustiti to što nas želi uvući u rupu – tako da se opustimo.
Svako od nas može pronaći svoj način i mehanizam otpuštanja.
Jedan od mojih načina je da sjednem za računalo i napišem ovaj članak, kako bih napravio distancu prema onom što me čeka na prezentaciji.
Vjerujem u uloženi trud i odrađeni trening. Znam da ću dati sve od sebe. Znam da moj opuštenost vodi do moje najbolje reakcije u bilo kojoj situaciji koja će me dočekati.
Znam da ću mirno spavati i dobro se probuditi ujutro, zato što sam u svom centru – upravo tamo gdje trebam biti, bez obzira na ishod sutrašnje prezentacije.
Stoga nemojte gubiti svoj centar i upadati u “zečje” rupe bez potrebe. A ako i upadnete, nemojte se dugo zadržavati unutra, jer vam život već servira novu situaciju koja vas čeka.
“Alisa u zemlji čudesa” je knjiga prepuna metafora iz kojih možemo naučiti da se u zečjoj rupi događaju nevjerojatne i nesvakidašnje stvari, ali također znamo da je Alisa pronašla sebe i svoj centar tek kad je izašla van iz te rupe.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 121. kolumna za portal Gorica.info.
.