Otkako sam kročio u treću četvrtinu utakmice života, sve mi više pažnje zaokuplja važnost i smisao koji dajemo načinu na koji provodimo svoje vrijeme.
Nedavno sam naišao na interesantnu studiju o tome kako provodimo svoje vrijeme, koja mi je iz temelja promijenila stav o tome – a u centru svega se nalaze drugi ljudi u našem životu.
Ako bih vas pitao da nabrojite imena i prezimena zadnjih pet dobitnika Oskara za glavnu mušku ulogu, većina nas bi ih imala problem nabrojati.
Ali, ako bih vas pitao da mi nabrojite imena 5 ljudi s kojima ste se nekad intenzivno družili, ali više nisu aktivan dio vašeg života, svi bi ih mogli nabrojati. Čak bi se s lakoćom mogli prisjetiti i anegdota i događaja koje smo podijelili s tim ljudima.
U čemu je razlika?
Razlika je u tome kako smo se osjećali zbog tih ljudi …
Istraživači su u spomenutoj studiji pratili kako se naši društveni odnosi s drugima razvijaju kroz vrijeme i došli su do nevjerojatnih uvida. Ono što su potakli u meni spoznaja da se moramo probuditi.
Uvijek se u takvim situacijama sjetim jednog od meni najdražih filmova “Matrix”, u kojem se glavni glumac Neo na samom početku filma probudi u kapsuli spojen na sustav za održavanje na životu i shvati da je do tog trenutka bio u “nesvjesti”.
Od svih statistika koje je sam pročitao, najviše me dojmila ona o obitelji.
U odnosima s familijom nam ne cvatu uvijek ruže – svi imamo epizoda koje bi najrađe zaboravili.
Nedavno sam imao jednu od takvih epizoda u svojem najužem krugu obitelji, gdje mi je trebalo dva tjedna da “posložim glavu” i shvatim da su se stvari promijenile i da život ide dalje. I da stvari mogu biti bolje nego što su bile.
Ali stvarnost je da je naše vrijeme s obitelji ograničeno!
Pod pojmom “obitelji”, istraživanje podrazumijeva roditelje, braću i sestre.
Podaci iz istraživanje govore da ćemo sa roditeljima i braćom povesti većinu vremena do svoje 18. godine.
Iako nam se čini da je dio tog vremena kao da smo ga koju put proveli u zatvoru, istraživanje kaže da kad napunimo 18 godina, vrijeme koje ćemo provesti sa obitelji počinje dramatično opadati sve dok ne napunimo 26 godina.
Kad napunimo 26 godina, vrijeme koje provodimo s obitelji će početi stagnirati do kraja života.
Najsretniji među će provoditi maksimalno sat vremena s obitelji do kraja života. Većina nas će vrlo malo viđati svoju obitelj i početi ćemo ih viđati samo preko praznika, rođendana ili obljetnica.
Moja mama ima 77 godina i uvijek nam priprema isti poseban ručak za blagdane i rođendane – juhu od fazana i pečenu patku s mlincima.
Nitko od nas se ne žali za to što je izbor jela uvijek isti – sretni smo da nam ona s ljubavlju priprema taj blagdanski obrok. I ne želimo da nam pripremi bilo koje drugo jelo!
Gledajući podatke iz studije, shvatio sam da je broj tih ručkova koje će nam mama pripremiti jako ograničen.
Pitanje koje sam si počeo postavljati je kakav sin želim biti od ovog trenutka na dalje? Kakav sin želim biti od ovog trenutka na dalje?
Moja se mama neće promijeniti, ali znam da ja mogu promijeniti svoj odnos prema njoj.
Zato zovem svoju mamu svakih nekoliko dana da se čujemo. Popričamo o svemu što nam se dešava i na neki način utvrdimo da je sve u redu s onom drugom stranom.
Ali jučer sam shvatio da to nije dovoljno.
Imao sam privilegiju biti na premijeri predstave poznatog glumca Enisa Bešlagića – “Da sam ja neko”.
Dar koji Enis ima je da sve što kaže, čak i kad su ozbiljne stvari u pitanju, nasmijava ljude.
Tako se u jednom trenutku dotakao odnosa sa svojom mamom i lekcije koju ga je naučio jedan od njegovih prijatelja.
A lekcija kaže: “Nazovi svoju mamu svaki dan, reci joj da je voliš i samo spusti slušalicu.”
Enise, hvala ti na ovoj snažnoj životnoj lekciji.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 179. kolumna za portal Gorica.info
