Pišem svoje tjedne članke četvrtkom već skoro 4 godine. Kroz to vrijeme sam razvio disciplinu pisanja i kad se sjednem napisati članak, obično ga napišem “u dahu”.
Danas nije jedan od takvih dana.
Ne mogu pronaći prave riječi da izrazim tugu koju trenutno prolazim.
Prije par dana izgubio sam jednog od svojih bliskih prijatelja iz mladih dana. Osobu koja je svojom dobrotom i uvijek pozitivnom energijom, obilježila prvu polovicu mog života.
U tih 15 godina zajedničkog druženja, proživjeli smo zajedno ono za što drugima treba gotovo cijeli život.
Ne mogu se sjetiti ni jedne jedine ružne riječi. Ne mogu se sjetiti ni jedne loše stvari.
Na pamet mi dolaze scena za scenom svih doživljaja i avantura koje smo proživjeli. I da mogu, sve bih opet ponovo.
I onda nam se dogodio život. Otišli smo svako na svoju stranu i nismo se uspjeli ponovo sresti.
Sve do neki dan, kad je tužna vijest došla do mene.
Ali, tada je već bilo prekasno.
Danas smo ga ispratili.
Zadnje čega ću se sjećati je pjesma njegovih omiljenih Beatlesa, s kojom smo se oprostili od njega.
Zašto vam pišem sve ovo?
Život nam se događa. Ne možemo ga zaustaviti.
U ovakvim stvarima kad nam se čini da gubimo tlo pod nogama, presudno je značenje koje dajemo stvarima oko nas.
Gubitak bliske osobe je tragedija, ali ne smijemo zaboraviti koliko smo bili privilegirani živjeti upravo s tom osobom.
Ti ljudi zauvijek postaju i ostaju dijelom našeg života i često nam se čini da su još uvijek tu, da ih možemo osjetiti pored sebe.
Dar koji su nam dali je neprocjenjiv i kad prođe tuga, ostati će zahvalnost. A zahvalnost je preduvjet sretnog života vrijednog življenja.
I iako danas tražim prave riječi da izrazim svoju tugu, znam da je u meni već posijano sjeme buduće zahvalnosti.
Život se događa i ništa ga ne može zaustaviti.
Rastemo samo kroz iskustva i koliko god ovo iskustvo bilo teško u ovom trenutku, trebamo mu dopustiti da nas nauči lekciju po koju smo došli.
Danas ne mogu podijeliti s vama poslovnu lekciju, jer sam ispunjen tugom i borim se sa sobom pišući ove riječi.
Ali mogu podijeliti životnu lekciju, birajući svjesno zahvalnost osobi koja je bila dijelom mog života i zauvijek me promijenila na bolje.
Dok smo putovali zajedno, činilo se da putovanju nema kraja.
Danas znam da je to putovanje bio samo trenutak, koji je prekratko trajao.
Hvala ti Alene.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 142. kolumna za portal Gorica.info.
Discussion about this post