Sveti Vid zaštitnik je Rijeke, Ozlja, Vrbovca, ali i Mraclina. Blagdan tog sveca obilježava se 15. lipnja. Mraclin je jedno od starijih i većih turopoljskih sela, a danas je najpoznatiji po dobro očuvanoj tradicionalnoj arhitekturi od kvalitetnog hrasta iz Turopoljskog Luga. Njegovo ime pojavljuje se već 1249. godine upravo kao naziv zemljišta koje omeđuje Turopoljski Lug, a desetak godina kasnije javljaju se prvi stanovnici.
Od početaka pripadao je povijesnoj župi sv. Jurja u Starom Čiču (današnja župa Vukovina), koja se spominje u najstarijem popisu župa Zagrebačke biskupije 1334. godine. U biskupiji se početkom 16. stoljeća grade kapele u naseljima koja nisu središta župe, čime se pokušalo spriječiti odljev vjernika u protestantske denominacije. Tada je u ovoj župi zabilježeno postojanje samo kapele sv. Marije u Vukovini, dok druge ionako oskudni i kratki dokumenti ne navode.
Kapelu sv. Spasitelja u Mraclinu zapisi kanoničkih vizitacija bilježe 1668. godine, a sv. Vid joj postaje zaštitnikom tek 1695. godine.
Legenda o mučeništvu
Sveti Vid rođen je u gradu Mazara del Vallo na Siciliji, živio je na prijelazu iz 2. u 3. stoljeće, a otac mu se zvao Hylas i bio je ugledan. Svi ostali podaci dio su legende. Veoma malen povjeren je na skrb krščanima Modestu i Krescenciji te je i sam postao krščaninom.
Već sa sedam godina počeo je činiti čuda, sve dok ga otac nije prijavio rimskom upravitelju. Vid je izliječio careva sina, ali je odbio prinijeti žrtvu rimskim “bogovima”, pa je mučen u kotlu s vrelom smolom te bačen lavovima. Ostao je neozlijeđen i odlučuju ga ubiti na rastezaljci.
U potresu koji je uslijedio kipovi “bogova” pali su na zemlju, a car je pobjegao od straha. Vida su oslobodili anđeli i odveli ga na obalu rijeke Sele, gdje je umro od pretrpljenih muka. Ne zna se koliko je Vid tada bio star, ali pretpostavlja se da nije imao više od 15 godina.
Svetac koji sve vidi
Pobožnost mu se brzo proširila Italijom, a nakon nastanka legende u 7. stoljeću i cijelim kršćanskim svijetom. Tijekom povijesti više od 150 mjesta tvrdilo je da posjeduje dio njegovih relikvija, uključujući i rodni grad. I danas se tamo u njegovu čast svake godine održava procesija koju predvode ribari noseći svečev kip, a slijede ih seljaci u odjeći kakva se nosila u Vidovo vrijeme. U srednjem vijeku bio je uvršten u skupinu 14 svetih pomoćnika, a među njima se ističe kao svetac s najviše patronata, čak 34.
Umjetnost ga prikazuje kao dječaka, u kotlu ili s palminom granom, simbolom mučeništva. Zbog sličnosti s poganskim “bogom” Svetovidom dobro su ga prihvatili slavenski narodi. Kod njih je postao zaštitnik vida, jer u slavenskim jezicima njegovo ime glasi Vid, a ne Vito, Veit ili Guido. Crkve su mu često podizane na uzvisinama, odakle “sveti Vid sve vidi”.
Zašto baš Mraclin i zašto baš sveti Vid?
No, zašto su stari Mraclinci izabrali baš svetog Vida za svog zaštitnika? Ponajprije treba razjasniti porijeklo imena Mraclin. Neki su to već pokušali, ali je sve ostalo samo na pretpostavkama. U periodu od 13. do 16. stoljeća ime Mraclina pisalo se u dva oblika: Mrachlyn/Mrachlin i Mraczlyn/Mraczlin, pri čemu valja primijetiti da se prvi oblik javlja češće.
Kako su se, prema jezikoslovcu Alojzu Jembrihu (2014.), nekad fonemi č i c bilježili grafemima ch, odnosno cz, može se zaključiti da je jedno vrijeme u upotrebi bio i naziv Mračlin. Vjerojatno je riječ o izvedenici iz imenice mrak, što i ne čudi kada uzmemo u obzir da je Mraclin nekad bio okružen brojnim šumama i močvarama, koje su zasigurno stvarale sumoran i sumračan ugođaj.
Kao šećer na kraju, Mraclinu su se u 16. stoljeću približili i Turci, koji su staročičku župu učinili dijelom Predziđa krščanstva. Mraclin je ostao pust, no ne zadugo. Kad su se Mraclinci vratili na svoja ognjišta, htjeli su u tako mračnom okruženju uz sebe imati zagovor sveca “koji sve vidi”, a taj zagovor čuva Mraclin do današnjeg dana.
Post scriptum: nepoznato o poznatom
Drvenu kapelu sv. Vida 1894. godine zamijenila je nova, zidana. Izgrađena je po uzoru na neogotičku crkvu sv. Mihaela u Erdeviku (istočni Srijem, današnja Srbija). Godine 1956. se kapa zvonika počela naginjati, a samim time zaprijetila je urušavanjem i nastankom veće štete na kapeli. Zvonik je naposlijetku popravljen, ali zbog skromnih mogućnosti u vrijeme crkvi nesklone države sasvim mu je promijenjen izgled.
Vitku limenu kapu je zamijenio zdepastiji crijepni pokrov, a sat je iz kape premješten u zidani dio tornja. Devedesetih godina prošlog stoljeća ponovo je postavljena limena kapa, čime se zvoniku pokušalo vratiti izvorni izgled. U tome se samo djelomično uspjelo. Sat nikad nije vraćen na svoje staro mjesto, a zanemareni su i neki ukrasi, kako na kapi, tako i na fasadi. U potresima krajem 2020. zvonik je tako oštećen da se moralo pristupiti njegovoj razgradnji.
Nadajmo se da će zvoniku u nedavno započetoj obnovi kapele, koja je spomenik kulture, napokon biti vraćeno lice koje je krasilo središte Mraclina početkom 20. stoljeća.
O autoru
Mihael Galeković rođen je 2000. godine i živi u Mraclinu. Osnovnu školu pohađao je u Mraclinu i obližnjoj Vukovini, a gimnaziju u Velikoj Gorici, gdje je i maturirao. Student je druge godine preddiplomskog studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu (smjer Agroekologija).
– Moj interes za povijest razvio se ponajviše uz priča pokojne bake Verice (1933.-2017.) o nekim prošlim vremenima, starim običajima i nekadašnjem načinu života. O povijesti Turopolja nedavno sam pisao u
“Glasu Koncila” – kaže Mihael.
.