Godine rada za nekog drugog, dijeljenje znanja i ideja, a s druge strane osjećaj da već dovoljno zna i da se može otisnuti u samostalne poduzetničke vode, rezultiralo je da zaljubljenik u bicikle i biciklizam Saša Lisec u Velikoj Gorici otvori svoj obrt Bike craft – servis i njega bicikala.
– Prije petnaestak, čak i više godina, počeo sam biciklirati i time ostvario dječački san. Kao mali sam sam sebi rekao da želim izvrstan bicikl, a kao odrastao sam s tom idejom otišao u trgovinu bicikala ovdje u gradu gdje sam prodavaču s vrata rekao „dobar dan, ja bih bicikl za sve!”. Sada znam da je to najgora rečenica koju trgovac bicikala može čuti.
Tog sam dana obnovio ljubav, tu su krenuli prvi kilometri, a nakon toga, kako volim biti u garaži, počelo je samostalno popravljanje i održavanje tog mog bicikla.
Pročulo se ubrzo kako voli šarafiti, pa je krenulo, jedan, drugi prijatelj, a onda je Saša počeo i restaurirati.
– Doživio sam ekspanziju ljubavi šarafljenja po biciklima, pa sam ozbiljno krenuo u taj posao. Posebnu ljubav imam prema speckama pa sam njih počeo slagati ljudima iz usluge, a kasnije sam se i profesionalno orijentirao, zaposlio sam se u tri najveća servisera u Zagrebu gdje sam radio i mehaniku, i prodaju, podršku kupcu, prodaju servisa…
– Krenuo sam tako što sam kupio dvije enciklopedije od Lennarda Zinna, Amerikanca koji je vrsni majstor. Jedna enciklopedija je specijalizirana za cestovne bicikle, a druga za brdske i tu sam naučio puno trikova. Jako malo slika ima, ali puno teksta. Ne mogu reći pomogao je i Youtube. U Hrvatskoj ne postoji nikakva službena škola, Obrtnička komora će nakon ispita stručne spremnosti izdati certifikat, ali osoba već mora doći s tehničkim znanjem da bi taj certifikat za ciklomehaničara uopće i uspio dobit – priča Saša Lisec.
Saša je jedan od organizatora poznate utrke Tour de Tur
Inače, mnogi sugrađani Sašu pamte s fantastične biciklističke utrke Tour de Tur.
– Da, bio sam jedan od dvojice organizatora te utrke, ideja je tada bila da grad Velika Gorica ima sportski sadržaj i po rezultatima mislim da smo u tome uspjeli. Životne okolnosti dovele su do toga da te utrke više nema, ali ponosan sam na činjenicu da je utrka jedne godine okupila 1200 ljudi, ljudi su nam se rado odazivali, a jedne kišne godine došlo nam je 450 sudionika, a za takav dan to je bio izvrstan rezultat.
Ističe kako u budućnosti planira povezati posao koji je nedavno pokrenuo i organizirati jednu vrstu utrke, ali kako kaže, prvo se mora posvetiti razvoju ovoga obrta jer još uvijek nema dovoljno vremenskog kapaciteta da bi oboje radio paralelno.
Vratili smo ga malo u prošlost, i to vrijeme kad je tek učio voziti bicikl i vjerojatno nije ni sanjao da će mu to jednoga dana odrediti životni put.
– Bicikl su me bezuspješno učili voziti i tata i stric, ali na kraju sam to ipak odradio sam. Na Galženici je bio, i još uvijek je dućan, koji je imao rampu, odnosno kratki spust. Jednoga dana tamo sam se spuštao skupa s klincima iz kvarta niz tu rampu i u jednom trenu vidio da mi ide. Nastavio sam pedalirati i za mene je to bio eureka trenutak. Nakon toga sve je povijest, kao klinac, divljao sam po gradu, podsjetit ću one koji znaju, a i one koji ne znaju da se 80-ih i 90-ih Gorica gradila te je sve bilo puno gradilišta, a mi kao ekipa smo tamo glumili BMX bandite.
Poniji su glumili BMX
Tad je bemić bio izuzetno popularan, a mi smo svi zapravo s Ponijima glumili da imamo BMX. Pamtim da su nam očevi varili Poni rame svaki tjedan. Nakon toga sam dobio ozbiljan mountain bike, njega su mi ukrali i poslije toga sam se prestao baviti biciklizmom do prije petnaestak godina kad sam sam odlučio kupiti bicikl.
Kako sam kaže, nije imao neko znanje, dapače, imao je nikakvo znanje za usporedbu s danas.
– Krenulo je tada, našao sam ekipu istomišljenika, krenuli smo se voziti, biciklisti su supkultura za sebe što je meni odlično, za moju dušu jer nema priče o politici, nema priča o ekonomiji, samo sunce, samo pivica, dobro društvo i odlična energija. Iz svega toga posljednjih nekoliko godina orijentiran je na cestovne bicikle.
– Ideja o privatnom biznisu krčka se već neko vrijeme. Meni je jedan prijatelj, koji jako dugo vjeruje u mene, još prije 10 godina rekao da si otvorim nešto svoje, ali tada nisam imao osjećaj da imam dovoljno znanja, odnosno dovoljno vještina i iskustva da bih se toga mogao primiti. Vlastiti posao je sasvim druga priča od onoga kad radite za nekog drugog, ovdje je sad sve na meni, i radno vrijeme je na meni, to znači da ga nema. Konstantno sam dostupan na telefonu i mailu, imam propisano radno vrijeme daleko od toga, ali dostupan sam stalno.
Kroz razgovor prisjetio se i svoja dva djeda koji su mu oplemenili život i pomogli mu da danas bude to što je.
– Pokojni djed Janko mi je ostvario dvije najvažnije stvari u životu. Prva je bila vozačka dozvola koja je na neki način svima ulaz u svijet odraslih, a kasnije kad sam se počeo baviti restauracijom deda je iz čarape izvukao popriličnu svotu novca i kupio mi prvi set alata s kojim sam ozbiljno počeo raditi, a kasnije sam te alate nadograđivao sam. Pokojni djed Ivo mi je pak rekao jednu pametnu misao koja me prati kroz cijeli život a to je da se ne radi rukama nego mozgom.
Automobil ili bicikl?
– Dobro pitanje! Bicikl svakako u slobodnom vremenu, auto je ipak praktičan, jer kad ideš na more u auto natovariš sve što trebaš on je za takve stvari, a bicikl je za dušu.
Zašto servis i njega bicikala?
– Ja volim bicikle, po meni je to jedan od najboljih izuma čovječanstva. Bicikl je nekad bio jednostavan, sada više nije i zato mi se svidio, zbog svega toga sam počeo šarafiti. Ideje koje su implementirane da bi bicikl bio efikasan su me oduševile. A njega? Njega implicira ljubav, strast. Biciklu treba ono što ja volim dati da bi se čovjek nakon što preuzme bicikl sa servisa u vožnji osjećao dobro, volim dati tu neku ljubav, taj neki twist, to je zapravo moj unutarnji osjećaj, moja unutarnja potreba.
Kad znamo da je bicikl za servis?
– Postoje servisni intervali, najzdravije bi bilo minimalno jednom godišnje doći u bike shop i pregledati ga, ne vidimo svi uvijek sve, profesionalac će uočiti neke stvari i time prevenirati veću štetu. Takva kontrola jednom godišnje košta ništa, odnosno košta nešto malo vremena. Postoje ljudi koji su jako pedantni i koji razmišljaju preventivno, pa dođu jednom godišnje, imam doista puno takvih ljudi, ali ima i ljudi koji kad je već sve gotovo strgano ili potrošeno dođu po pomoć, a tada servis može koštati poprilično. Nailazio sam na situacije kada se zbog toga više isplatilo kupiti novi bicikl nego popravljati stari – objašnjava Saša Lisec.
Bike craft servis i njega bicikala nalazi se na adresi Nikole Šopa 3. Kod Saše možete doći i po savjet ukoliko želite kupiti bicikl, a niste sigurni koji bi vam najbolje odgovarao. A možete, kako kaže Saša Lisec, doći i samo popiti kavicu i popričati. 
.