Vijećnica Pučkog otvorenog učilišta bila je premala za sve koji su htjeli poslušati multimedijalno predavanje i promociju knjige „1000 kilometara povratka sebi“ autora Borisa Trupčevića.
Za one koji ne znaju autor je odrastao u Velikoj Gorici gdje se i školovao, a od 2002. godine živi u Zagrebu i ne skriva da mu nedostaje njegov rodni grad.
– Danas mi je ovdje bilo baš čudno i neobično. Bilo mi je teško rastajanje od Gorice, a mislim da će mi što budem stariji nedostajati još i više. Ne isključujem i povratak jer čovjek se uvijek vraća svojim korijenima.
Trupčević je popriličan broj godina uspješno radio u medijskoj industriji te je između ostalog i osnivač nagrade Ponos Hrvatske, a onda je jednog dana otišao raditi u sasvim drugom smjeru, u industriju ljepote.
– U medijima sam ostvario divnu karijeru i profesionalne snove, a onda se dugi niz godina ponavljala teška situacija što mi je dojadilo jer čovjek kad je na visokoj poziciji stalno mora nešto restrukturirati, smanjivati troškove i gledati kako da medij opstane. I tada dođe do zamora materijala. Naravno, bilo je i drugih stvari koji su stvarali zamor, a to je kad se mediji općenito kao scena ne razvijaju u smjeru u koje čovjek vjeruje, ali unatoč tome mediji su moja prva i najveća ljubav.
Odlazak u industriju ljepote koja djeluje globalnoj razini mi je bio posebno uzbudljiv jer sam bio na čelu nečega što se prodaje, slobodno mogu reći, u svakom kutku svijeta, ali to je isto korporativni surovi svijet gdje je kroz drugačiji medij moj zamor došao do izražaja – kaže Boris.
Kad se rastao s posljednjim poslom shvatio je da ne mora kao do tada skakati u novi jureći vlak što je bezbroj puta učinio te je shvatio da ima priliku napraviti stanku i nešto za sebe, a jedna od prvih misli bila je otići na Camino.
Čudesno putovanje koje je donijelo velike promjene
– Ta 33 dana uistinu su bila čudesno putovanje prepuno spoznaja, ljepote, divnih krajolika i ljudi te susreta s iskonskom univerzalnom ljubavi, naravno od drugih ljudi. Bio je to jedan temeljit razgovor sa samim sobom koji mi je u konačnici i nakon putovanja donio veliku smirenost, promjenu životnih prioriteta i drugačiji uvid u to tko smo kao ljudi i kakav ja kao čovjek želim biti u ostatku svog života.
Tijekom predavanja Trupčević je često isticao kako mu je ovo putovanje donijelo slobodu.
– Kad čovjek živi kao skitnica i lutalica na cesti s minimalno stvari, zadovoljavajući tek najosnovnije potrebe shvati da je ljepota života u jednostavnosti te da je većina naših potreba u suštini lažna i da sloboda leži, osim u disciplini, u tome da nismo vezani ni na što, ni na koga. U konačnici je sloboda i od samog sebe kad se čovjek ne veže o sliku o sebi, očekivanja koja ima od sebe nego naprosto živi.
Nakon što se vratio, okruženje je ostalo isto, a on se promijenio.
– Ima izazova, još uvijek gradim neki svoj odnos drugačijeg sebe sa svijetom koji je ostao isti i mislim da mi to dosta dobro ide jer drugačije reagiram na stvari, na neke uopće ne reagiram, nešto što me prije zanimalo sad mi je potpuno nevažno. Efekt se pogotovo osjetio u prvim tjednima nakon povratka jer sam imao osjećaj da sam pod velikim staklenim zvonom koje me štiti od bilo kakvih negativnosti i stvarno sam uživao u nevjerojatnom miru i spokoju.
Više ne radi stvari koje ga ne ispunjavaju
Ističe kako sada na poslu radi drugačije, prisutnije, posvećenije, manje užurbano i definitivno je izbirljiviji. Ne radi stvari koje ga ne ispunjavaju i u kojima ne vidi svrhu.
Reakcija okoline na njegov odlazak u Camino bila mu je nerazumljiva dok mu jedan prijatelj nije, kako kaže, otvorio oči.
– Okolina je bila iznenađena, neki su bili i šokirani. Jedan uspješni menadžer koji je sve i svašta radio i ganjao karijeru, sad je odjednom odlučio ići na hodočašće od tisuću kilometara, to je u najmanju ruku bilo neobično. Ono što me začudilo je da je puno ljudi pratilo moj dnevnik na društvenim mrežama čega nisam bio svjestan dok sam bio na putu jer sam ga pisao u realnom vremenu i dugo mi je trebalo da shvatim zašto. Meni je to bilo „pa dobro otišao sam hodati tisuću kilometara, što je sad tu ekstravagantno“, ali mi je kasnije jedan prijatelj otvorio oči kada mi je rekao da sam otišao slobodno u avanturu života, u bijeg od realnosti kakav svi sanjaju, a ja sam to ne samo sanjao nego i učinio. Tu mi se upalila lampica kako je velik broj ljudi frustriran svojom realnošću koju žive i sanjaju o nekom bijegu.
Putovanje mu je donijelo mnoge životne promjene, a uz sve se odvažio i napisati knjigu.
– Najprije sam to odbio jedno deset puta iako me izdavač unaprijed nagovarao jer sam smatrao da ima previše knjiga na tu temu i da ja tu ne bih imao ništa novo za reći. Međutim, kako sam pisao dnevnik na društvenim mrežama iznenadilo me ne samo koliko je popularan, nego i reakcije koje su bile vrlo dirljive te me sve više ljudi počelo nagovarati da napišem knjigu. Potkraj puta odlučio sam da ću je ipak napisati, a time sam ispunio obećanje, a obećanje je za mene svetinja.
Razmišlja ponovno otići na Camino
Na putovanje je krenuo prošle godine 15. ožujka, trajalo je 33 dana, a već sad razmišlja o povratku.
– Znao sam čim sam završio to svoje putovanje da želim ići opet, jedino ne znam kada i koja će točno biti ruta, ali to iskustvo je toliko dragocjeno, duboko i divno da bi bio grijeh ne ponoviti ga.
Otkrio nam je i zašto citat „Camino ljudima čini što proljeće čini trešnjama“.
– Stihove sam posudio od mojeg omiljenog pjesnika Pabla Nerude koje citiram u knjizi, a mene su motivirali da to iskoristim kao asocijaciju kako Camino utječe na ljude koji su ga prehodali. Ti ljudi zapravo na neki način procvatu.
Kako je izgledalo tisuću kilometara povratka sebi doznat ćete ako pročitate knjigu, a Boris Trupčević za kraj je poručio:
– Išli na Camino ili ne, ljudi ne trebaju ni od čega bježati, ne trebaju bježati od života i od samih sebe, trebaju samo najbolje što mogu, zagrliti život i vratiti se sebi.
.