Sudjelovao sam svojedobno u godišnjem “auditu” ISO 9001 sustava kvalitete, za jednu od svojih tvrtki.
Za sve one koji nisu imali prilike pripremati poslovanje tvrtke za audit, riječ je o većinom administrativnom poslu, gdje morate osobi koja je došla u nadzor sustava kvalitete zorno prikazati kako poslujete u skladu sa propisanom normom.
Znam da gornja rečenica možda zvuči neatraktivno i suhoparno – moram otvoreno priznati da sam i ja imao slični stav prema auditu.
Bitan je audit, ali i auditor
Sve dok nisam prije par godina ustanovio da pripremajući sve segmente poslovanja te tvrtke, ustvari radim svojevrsnu reviziju i retrospektivnu poslovanja, koja mi daje više jasnoće za godinu koja me tek čeka.
Tim više, ako je auditor osoba koja ima potrebno poslovno iskustvo iz realnog sektora, onda je to dobro uložen dan u kojem morate sebi odgovoriti i na neka teška pitanja – poput “Jesam li mogao spriječiti problem koji se pojavio u drugom kvartalu i smanjio mi prihode ispod razine plana?”
I dalje se ne “veselim” onom administrativnom dijelu procesa, ali naučio sam da se treba suočiti s teškim pitanjima i potražiti odgovore na njih.
Tako sam i ja bio u prilici da budem svojevrsni “auditor” poznatom avio prijevozniku, jer sam sa kćerkom koristio njihove usluge.
Naime, u nekoliko zadnjih letova primjećujem velike propuste od strane avio kompanija, koje ne vode računa o putnicima i ono što i ISO 9001 propisuje – o zadovoljstvu putnika.
Jučerašnji je let kasnio.
Shvatili smo to kad je kapetan sa 4 člana posade ušao u naš autobus za putnike i odvezao se prema avionu nekih 15 minuta prije poljetanja.
Cijelo vrijeme na ekranu stoji i dalje informacija da poljećemo na vrijeme.
Putnici su već pomalo nervozni, a predstavnik te renomirane avio kompanije odlazi na pauzu za pušenje, umjesto da se obrati putnicima i u par rečenica objasni situaciju.
Nakon prilično dugog čekanja počinje ukrcavanje u avion, čije je planirano vrijeme poljetanja već davno prošlo.
Na ekranu je i dalje informacija o tome da poljećemo na vrijeme.
Nakon gotovo 45 minuta kašnjenja konačno poljećemo.
Netko audit prođe, a netko ne
Za vrijeme leta ljubazno zaustavljam stjuardesu i kažemo joj da ćemo zakasniti na sljedeći let.
Žena mi još ljubaznije odgovara da sljedeći put obratim pažnju i ostavim više vremena između dva leta – prebacujući odgovornost na mene. Ni u jednom trenutku se ne ispričava na kašnjenju.
Na sreću kroz život upoznate kvalitetne ljude na koje se možete osloniti, pa tako čim smo sletili zovem prijateljicu koja vodi uspješnu tvrtku za prodaju avio karata.
Provjerava i daje mi informaciju da ima još mjesta u avionu za sljedeći let do moje konačne destinacije.
Odlazim do službe za korisnike koja me je već prebacila na let za sljedeće jutro.
Ljubazno im objašnjavam, koristeći pregovaračke vještine koje sam naučio na “D Business Leadership Summitu”, da me prebace na avion koji poljeće za sat vremena.
Nakon uspješne promjene rezervacije, probijam se kroz dio za sigurnosni pregled putnika – opet koristeći pregovaračke vještine jer je red putnika ispred nas bio ogroman.
Uspijemo doći na vrijeme za ukrcaj u avion istog avio prijevoznika, ali ovaj put sa bitno drukčijim iskustvom.
Zemaljsko osoblje nam daje sve potrebne informacije i ukrcava nas na vrijeme.
I tu ponovo dolazi do kašnjenja, ali kapetan nas obavještava da ćemo pričekati četvero putnika koji kasne. Obitelj s dvoje djece nakon 15 minuta čekanja ulazi u avion, sretni jer smo ih pričekali.
Putnici plješću kapetanu za njegovu gestu.
Poljećemo. Kapetan kaže da će uspjeti nadoknaditi kašnjenje – putnici opet zadovoljni.
Na kraju sljećemo sa 5 minuta kašnjenja na finalnu destinaciju.
Bitno je kako nešto radite, jako bitno…
Zašto to pišem?
Ista avio kompanija – dva potpuno različita iskustva.
I kako kaže moj mentor Keith Cunningham: “Nije bitno što radite. Bitno je kako to radite.”
Ovaj primjer upravo to potvrđuje.
Prvi let nije prošao moj interni audit, ali drugi apsolutno je.
Moramo redovno raditi audit svojeg posla i života, jer će u suprotnom to umjesto nas odraditi život – vjerojatno na način koji nam se neće sviđati.
I mala poruka roditeljima.
Kad sam shvatio da nećemo stići na sljedeći let, rekao sam svojoj kćerki: “Sigurno ćemo propustiti sljedeći let. Ne znam koje su nam opcije, ali veselim se avanturi koju ćemo zajedno doživjeti na aerodromu u Frankurtu, jer oboje idemo u nepoznato.”
Stres koji smo doživjeli je na kraju bio “pozitivni” stres i mala avantura koja je sretno završila – koju smo proslavili večerom na kraju dugog dana.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
Ovo je Sinišina 172. kolumna za portal Gorica.info
