Jučer je bio jedan od onih dana – dan kad jednostavno ne ide.
Dan u kojem na trenutak pomisliš: “Možda je bolje da isključim mobitel i vratim se natrag u krevet.”
Svi imamo takve dane.
Meni se to događa izuzetno rijetko, ali svrha mog pisanja nije iznošenje i opisivanje idile. Svrha je iskrena komunikacija o autentičnim situacijama kako bi se i sam mogao bolje distancirati od njih i sagledati ih realnijim očima.
Nakon skoro višegodišnjeg pisanja znam da će se barem jedna osoba prepoznati u mojim riječima i da ću u njoj potaknuti onaj unutrašnji proces samospoznaje i otvoriti prostor za novi uvid.
Da moja spisateljska “psihoterapija” djeluje, dokaz je unutrašnje otpuštanje napetosti već nakon prve napisane rečenice u ovom članku. Meditacija je moguća i u ovom formatu.
Prije bi me ovakav “težak” dan mučio cijeli tjedan. Analizirao bih i razmišljao što je to pošlo po zlu i što sam krivo napravio – moj bi se analitički um pretvorio iz najjačeg oružja u mog najžešćeg protivnika.
Onaj unutrašnji glas se ne bi “gasio” u dijalogu koji bi vodio sam sa sobom – postavljajući pitanja na koja bi već trenutak kasnije, sam davao odgovore. I tako u nedogled.
Nekad sam mislio da za takve situacije nema lijeka.
Sad znam točno gdje je uzrok problema – znam gdje je sve krenulo nizbrdo…
Problem je u neispunjenim očekivanjima.
Očekivao sam da će moj prijedlog u projektu koji pripremam biti objeručke prihvaćen. To se nije dogodilo i način na koji mi je to bilo iskomunicirano je u meni potaknulo prošlo iskustvo, koje je spremno čekalo taj okidač, da ispusti “otrov” u moj mentalni prostor.
Bujicu negativnih misli bilo je teško zaustaviti i trebalo mi je skoro pola sata da se odmaknem od svega i shvatim da sam upao u klasičnu “zečju rupu”, koju mi je besprijekorno servirao vlastiti um.
Nije problem upasti u “zečju rupu”. Problem je ako predugo ostanemo u toj rupi.
Trenutak kad upadnemo u “zečju rupu” je trenutak u kojem povjerujemo u te negativne misli koje nam se roje u glavi i identificiramo se sa unutrašnjim narativom koji je produkt svih naših loših prethodnih iskustava.
Taj dan sam nastavio upadati u cijeli niz “rupa”, ulazeći nepripremljen u razgovore koji su zahtjevali vrijeme, mjesto, agendu i pripremu – naravno, ništa od toga nisam napravio tim redosljedom.
Pišući ove retke znam da više nisam u “rupi” i da sve promatram sa odmakom – bez identifikacije.
Zahvalan sam pisanju, jer mi je dalo priliku da na kraju dana sumiram sve svoje “zečje rupe” i da zadovoljan napišem ovih par redaka, svjestan unutrašnjeg osjećaja ispunjenosti i zahvalnosti na svemu što mi se dogodilo.
Ne mučim samog sebe pretjeranom analizom. Ne predbacujem si za eventualne propuste. Ne osuđujem svoje postupke. Ne tražim opravdanja za sebe i druge. Ne krivim okolnosti i ljude koji nisu ispunili moja očekivanja.
Ne tražim od života da mi sutra pruži lakši dan i manje problema.
Tražim od sebe da budem još otvoreniji, još autentičniji, još brži u izlaženju iz “rupa”, još sposobniji, još direktniji – još bliži životu koji se odvija preda mnom i ne čeka ni jednu sekundu da se priberem i nastavim.
Pruži ruku bližnjem svom, znači da trebamo prvo ruku pružiti sami sebi.
A to sam upravo napravio, pišući ovaj tekst.
Portal Gorica.info želi široj javnosti predstaviti uspješne Velikogoričane, njihove priče i njihova razmišljanja koja mogu biti inspiracija drugima. Jedan od takvih je i Siniša Drobnjak, privatni poduzetnik od 1995. godine.
U avanturu privatnog poduzetništva krenuo je iz kuće svojih roditelja od kojih je i posudio novac, dovoljan za osnivanje tvrtke i troškove prve prezentacije, na kojoj nije uspio doći do svog prvog kupca.
Danas je Siniša vlasnik nekoliko uspješnih tvrtki u regiji, koje se bave razvojem IT rješenja i distribucijom proizvoda u dentalnoj medicini.
Poslovna znanja je stjecao na prestižnim američkim i europskim poslovnim školama, a zadnjih nekoliko godina pomaže svojim klijentima u njihovom osobnom razvoju i tranziciji iz uloge zaposlenika u poziciju vlasnika.
U slobodno se vrijeme bavi humanitarnim radom i promicanjem tradicionalnih vrijednosti Turopolja, kao građanin Velike Gorice.
Otac je prekrasne tinejdžerice s kojom dijeli strast prema američkim konjima. Siniša je, među ostalim testiranjima vlastitih granica, uspješno prošao i 104 kilometra dugu avanturu po vrletima Velebita.
Završio je i veliki 48-satni maratonski humanitarni izazov za pomoć Judo klubu djece s teškoćama Fuji iz Velike Gorice.
Zbog svog višegodišnjeg humanitarnog rada Siniša Drobnjak je u prosincu 2023. godine nagrađen Turopoljskim srcem, nagradom Grada Velike Gorice.
.